O svemu običnome i neobičnome

petak, 21.04.2006.

Uhvati svaki trenutak

Pločnikom zakrčenim krupnim otpadom, tumarao je stari klošar sa šiletricom na glavi, gurajući pred sobom zarđala, cvileća kolica iz samoposluge, a u njima plastična zdjela i ostala neidentificirana krama.
Moje se oči rado lijepe za ovakve frikove. Ne mogu odoljeti potrebi da ih usnimim od glave do pete i spremim u svoju arhivu odakle ih po potrebi vadim s vremena na vrijeme i mozgam o njima.
Dok sam ja proučavala njega, on je neometano proučavao hrpetinu naizgled neiskoristivog smeća, kad opazih da na džepu njegove prljave jakne što je nekad bila bijela, nešto piše, neupadljivo, relativno sitno, ali s određene blizine sasvim čitljivo, ni manje ni više nego:
Uhvati svaki trenutak
Možda se čovjek jakne zajedno s natpisom domogao sasvim slučajno, ako slučajno postoji, i nosi je ne mareći što mu na džepu piše. Ali ako odjeća vrši određeni utjecaj na onoga tko je nosi, odražava li taj natpis njegovu životnu filozofiju, a da on toga nije ni svjestan.
Što to znači, uhvati svaki trenutak?
To nisu samo sretni trenuci. To su i naše tuge, razočarenja, patnje. Zar baš sve moramo uhvatiti i proživjeti dok traje? Možda bi neke trnutke bilo pametnije pustiti da nam umaknu. Osiromašujemo li se prolazeći kroz određene trenutke bez emocija, zastajanja, nedodirljivi?
Uhvati svaki trnutak ili živi trenutak po trenutak. Ovo mi se događa sada i samo sada mogu to proživjeti, bilo dobro ili loše. Minutu kasnije biti će prekasno, kao u Rundekovoj pjesmi:

Ja želim te, samo na čas,
i minuta već je iza nas,
ja već trošim drugo vrijeme,
dok se svijaš oko mene,
želim te, samo na čas.
Trebalo bi živjeti za trenutak koji traje, bez žaljenja za onim što je prošlo i zanošenja onim što će možda doći jer to možda neće doći nikada, a iza nas će biti neiskorišteni trenuci za kojima ćemo žaliti jer ih nismo proživjeli kada smo mogli.

petak, 14.04.2006.

Follow me

To dvoje ljudi hodalo je ulicom poput dvoje stranaca. Činilo se da im je jedino zajedničko isti smjer kretanja kao i svima drugima koji su se zatekli na istoj strani ulice grabeći od istoka prema zapadu. Pedesetogodišnji muškarac koračao je dugačkim i čvrstim, krepkim koracima. Starica je zaostajala za njim posrčući na klimavim nogama i nastojeći usput nataknuti na glavu smeđu kapicu. Na semaforu on je bez zastajkivanja produžio naprijed žureći se prijeći ulicu prije nego se upali crveno svjetlo. Tek što je prošao sredinu ulice, crveno se upalilo, a on je naglo stao i okrenuo se.
Stajala sam na drugoj strani ulice i promatrala ga. Učinilo mi se da će se vratiti natrag. Tada sam po njegovim gestama shvatila da on daje znakove starici i da su njih dvoje zajedno. Bilo bi za očekivati da se zaista vratiti do nje i da će ulicu prijeći zajedno kada se ponovo upali zeleno, ali on joj je samo izdao nalog kao psu:
- Čekaj!
Ona ga možda nije ni čula. Osmjehnula se ne sluteći pravi razlog zbog kojeg se on osvrnuo na nju. Njegova pažnja bila je kratkotrajna, utisnula je dječju zbunjenost na ostarjelo lice. Požurila je koliko je mogla i sišla s pločnika na kolnik u trenutku kada su automobili počeli promicati ispred nje. Nagonski sam ispružila ruke pokušavajući je zaustaviti. Ona kao da nije bila svjesna crvenog svjetla i automobila. Njen jedini cilj bio je ne izgubiti iz vida muškarca koji je možda bio njen sin ili zet, ili što već. Stajala je tamo izgubljena i smetena, a on je ljutito vikao na nju:
- Natrag, vrati se natrag! Kad ti kažem, natrag! Čekaj!
Napokon je shvatila i vratila se natrag na pločnik, nekako stisnuta i sva jadna, izgubljena u teretu svoje starosti tako sličnom dječjoj bespomoćnosti.
Možda je pametnije ne obazirati se, ali meni je to ponekad jako teško.
- Trebali ste ju pričekati i primiti za ruku - primijetila sam.
- Primiti za ruku! Već petnaest godina je držim za ruku!
Govorio je je još nešto, ali ja nisam imala ni vremena ni volje slušati ga. Upalilo se zeleno i krenula sam naprijed, prema zbunjenoj starici koja ponovo nije znala što joj je raditi. Bilo je očito da joj je prijeći ulicu problem, a on nije smatrao potrebnim pomoći joj.
Na drugoj strani sam se osvrnula. Vidjela sam staricu kako polako i nesigurno putuje prema drugoj strani, a onaj kojega je slijedila već je odmaglio naprijed.

<	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30

Svibanj 2017 (1)
Rujan 2015 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Rujan 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Travanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2009 (1)
Rujan 2008 (1)
Kolovoz 2008 (2)
Srpanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Listopad 2006 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (1)
Svibanj 2006 (1)
Travanj 2006 (2)
Ožujak 2006 (3)