Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

utorak, 29.03.2011.

Dragocjena Kristova krv

Prije nekoliko dana primio sam poštom jednu zanimljivu malu knjižicu o osnovama kršćanstva. Nisam mnogo očekivao od nje, ali sam se iznenadio lako čitljivim, ali sadržajno bogatim tekstovima.

Jednostavno i gotovo ‘kirurški precizno’ autori razlažu osnovne pojmove na način koji je kadar biti koristan i od pomoći čak i višegodišnjim vjernicima koji prakticiraju aktivno proučavanje Riječi Božje.

Jedno mi je poglavlje te male knjižice posebno ‘zapelo za oči’ - ono o Krvi Kristovoj. Slušao sam propovjedi o toj temi mnogo puta, čitao u raznim knjigama, proučavao Riječi Božju, pa ipak, ova mi je knjižica na neočekivano jasan i koristan način donijela neke nove uvide u ovu temu.

Bez suvišnih okolišanja autori su dotakli samu bit onoga praktičnog što u živote svakog Djeteta Božjega donosi za nas prolivena dragocjena Kristova krv.

Evo nekoliko misli na tu temu koje danas želim podijeliti sa vama.



Zašto trebamo Kristovu krv?


Za održanje svake vrste života potrebno je osigurati određene nužne uvjete bez kojih život ne bi bio moguć.

Bez vode, hrane, kisika naše tijelo ne bi moglo živjeti. Osim toga, potrebni su nam i odjeća, i sklonište, te određena količina vitamina, minerala i drugih tvari koji pomažu da naši organi mogu pravilno vršiti svoju svrhu.

Jednako tako i naš duhovni život također zahtjeva određene osnovne elemente bez kojih ne može opstati. Zasigurno je za kršćanski život veoma važna Riječ Božja, Biblija, ali jedino bez čega zasigurno ne bismo mogli biti duhovno živi je Kristova krv.

Zašto baš ona?

Zbog toga što u osnovi, svaki čovjek ima tri temeljna problema koja bez Kristove krvi nikako drugačije ne bi mogla biti riješena.

To su redom: (a) odvojenost od Boga, (b) osječaj krivnje i (c) sotonine optužbe.

Promotrimo svaku od njih u najkraćim crtama.



Problem 1: Odvojenost od Boga


Korijen čovjekovog odvojenja od Boga baštinimo još od Adama i Eve. Njihovim padom čovjek je izgubio do tada prisutno čvrsto i prisno zajedništvo s Bogom. Grijeh, kao što znamo, uvijek rezultira odvojenjem od Boga.

Iz svog svakodnevnog života dobro znamo da premda smo kršćani ipak tu i tamo počinimo neki prijestup ili grijeh.

Dakako, zbog toga što jesmo kršćani i što ljubimo Boga, potruditi ćemo se što prije pred Bogom za taj grijeh pokajati te promijeniti svoje ponašanje ne bismo li spriječili da nam se isti grijeh iznova dogodi.

Ali, svaki put kada se pojavi grijeh u našem životu, bez obzira koliko od velik ili malen bio, osjećamo najednom kako se između nas i Boga otvorio veliki procjep koji nas odvaja.

Još je Izaija o tome pisao:

“Ne, nije ruka Jahvina prekratka da spasi, niti mu je uho otvrdlo da ne bi čuo, nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli,
i on vas više ne sluša.” (Iz.59:1-2)

Bog nas voli i nikada nas nije prestao voljeti. Volio nas je dok smo bili bezbožnici i to ga nije spriječilo da nas pozove k sebi. Stoga ga nas neće prestati voljeti ni kada zapadnemo u grijeh.

Međutim, iako voli nas, Bog mrzi naš grijeh. On mrzi svaki grijeh i ne bi bio pravedan kada bi nam jednostavno zanemario naš grijeh zbog toga što nas voli. Zato najprije moramo pred njim biti opravdani od grijeha.

No, znamo da ne postoji ništa što bismo mi mogli učiniti kako bismo sami sebe opravdali pred Bogom! Ništa od onoga što bismo mi mogli uraditi svojim snagama nije dovoljno dobro da zadovolji zahtjev savršene Božje svetosti i pravednosti.

“Nijedna količina molitve, nijedna količina jecanja, nikakav obred, nikakva pokora, nijedno obećanje da se čini bolje, nikakav osječaj krivnje, ni period čekanja, ne, ništa, samo dragocjena Kristova krv može ukloniti grijehe.” (Witness Lee & Watchman Nee, “Temeljni elementi kršćanskog života, sv.1”, Living Stream Ministry, Ca, USA; 2007.)

Srećom, Bog se već pobrinuo za to i osigurao nam pomirenje.

Vratiti izgubljenu prisnost i zacjeliti narušen odnos sa Bogom ipak je moguće, ali samo i jedino uz pomoć Kristove krvi!

Razmotrimo što znači krv i zašto je ona tako važna za pomirenje.

U poslanici Hebrejima 9:22. čitamo da “bez prolijevanja krvi nema oproštenja”. Ovo će nam najbolje ilustrirati događaj iz 12. poglavlja Knjige Izlaska kada je Bog poslao svog anđela da ubije sve muške prvorođence u Egiptu.

Tada Bog nije od Izraelaca zahtjevao ni dobra djela, ni molitvu ni pokoru, već samo jednu jedinu stvar: da poškrope dovratke i nadvratke svojih vrata krvlju janjeta bez mane. I gdje god je anđeo naišao na krv janjeta - nije ulazio nego je prolazio dalje.

I za nas je Bog osigurao “janje bez mane” čijom smo krvlju zaštićeni od pravedne kazne koju zaslužujemo. To je Isus Krist koji je na križu dao svoj život da bismo ti i ja živjeli.

Ili kako je to kazao Ivan Krstitelj: "Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!" (Iv.1:29)

Uistinu, Bog kaže da dragocjenom krvlju njegova sina svi naši grijesi mogu biti opravdani.

Što dakle trebamo uraditi dobro znamo. Kada god sagriješimo i osjećamo se daleko od Boga trebamo jednostavno ispovijediti taj grijeh Bogu i vjerovati da je Isusova krv uklonila taj grijeh, baš kao što to svjedoći sam Bog po svojoj Riječi:

“Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde” (1.Iv.1:9)

Sve ovo znamo, ali evo jednog detalja koji možda nije zgorega još jednom naglasiti:

“Ne brini se u tom trenutku ni o kakvom osjećaju ili nedostatku osjećaja. Kristova Krv je prije svega za Božje zadovoljstvo, a ne za tvoje...” ; “...Nitko danas ne može pogledati u nebesa i vidjeti tu krv. No ipak, ona je tamo. Tamo je, govori za tebe (Heb.12:24) i zadovoljava Boga u tvoju korist. Bez obzira što ne možeš vidjeti krv, možeš vjerovati u njenu učinkovitost. Ova krv rješava tvoj problem spram Boga.” (Witness Lee & Watchman Nee, ibid.)



Problem 2: Krivnja u tvojoj savjesti


Drugi problem s kojim se neminovno susrećemo je naš osjećaj krivnje. Kada god zgriješimo naša nas savijest opominje krivnjom, no krivnja koja je nužan i koristan poticaj na pokajanje i promjenu veoma lako može postati i veliki problem.

Jedna zgodna usporedba kaže da su grijesi kao mrlja na našoj savjesti. Kada si mlad imaš ih malo, a s vremenom sve više. Ako našu savjest usporedimo sa prozorskim staklom jasno je da će, što staklo umazanije, sve manje svjetlosti prodirati kroz njega. I baš je to problem.

Ponovno moramo uvijdeti važnost Krvi Kristove koja nas čisti od grijeha. Jedino ona može oprati grijeh, ali često kada smo njome već opravdani - osjećaj krivnje ostaje i nastavlja biti teret našoj duši.

Zašto je to tako?

Čini se da mnogi od nas imamo problem do kraja povjerovati da su nam grijesi doista oprošteni kada smo ih jednom ispovijedili.

Možda tražimo nekakvu emocionalnu potvrdu oproštenja pa ako ona izostane ostajemo u dilemi da li je naše pokajanje uistinu prihvaćeno?

Možda zbog manjka samopouzdanja postavljamo sebi jalova pitanja o tome da li je naše pokajanje bilo dovoljno iskreno i Bogu ugodno?

Možda smatramo da se nismo dovoljno dobro ili dovoljno jako pokajali?

Ali, kada Bog oprašta, on zaboravlja. Bog nije zlopamtilo. Ako smo se jednom iskrena srca pokajali za neki grijeh, možemo sa sigurnošću znati da nam je taj grijeh oprošten. Uvjet je, dakako, stvarno i iskreno pokajanje, ali to je nešto za što uvijek jako dobro znamo da li je bilo iskreno ili nije - jer, Boga ne možemo lagati!

Zato se bez straha možemo pouzdati u Božja obećanja, ne samo na ono iz 1.Iv.1:9 koje smo maločas citirali, nego i na druga poput onoga iz Psalma 103:12 (“Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas bezakonja naša.“) ili Jeremije 31:34b (“jer ću oprostiti bezakonje njihovo i grijeha se njihovih neću više spominjati." )



Problem 3: Sotonine optužbe


Ponekad se zateknemo u ovakvoj situaciji: spoznali smo svoj grijeh, pokajali se u srcu, ispovijedili smo se Bogu i primili oproštenje, a još uvijek nemamo mir u srcu?

Pitamo se što to znači? Zar nam grijeh nije oprošten? Postoji li još nešto što nismo učinili?

Ne. I ponovno: ne!

Nemoguće je da Kristova krv bude nedjelotvorna! Iskreno pokajanje pred Bogom i prihvaćanje pomirne Krvi Kristove uvijek i bez iznimke znači oproštenje grijeha!

Otkud onda nemir? Otkud pitanja?

Njihov izvor je Božji neprijatelj, sotona. Znamo da je sotona “optuživač”, “tužitelj braće”... Njegov je posao da nas optužuje pred Bogom. Vidimo to na više mjesta u Bibliji.

Tako u prvom poglavlju Knjige o Jobu čitamo kako sotona dolazi pred Boga i optužuje Joba pa kaže “Ali pruži jednom ruku i dirni mu u dobra: u lice će te prokleti!" (11)

U Knjizi Zaharije nalazimo “Jošuu, velikog svećenika, koji stajaše pred anđelom Jahvinim, i Sotonu, koji mu stajaše zdesna da ga tuži.”(3:1)

Iz svega ovoga vidimo da sotona nije samo Božji neprijatelj, nego i neprijatelj svakog kršćanina. Iz iskustva znamo da ništa kršćanina toliko ne opterečuje kao optužba, a to je činjenica koju sotona jako dobro poznaje i koristi.

“Kad god slušaš sotoninu optužbu, bespomoćan si. To je kao da je sva snaga istekla iz tvog duha. Kršćanin pod optužbom pronalazi da je teško imati zajedništvo s drugima i još teže mu se moliti. Osjeća se kao da ne može pristupiti Bogu.” (Witness Lee & Watchman Nee, ibid.)

Kada ovo znamo, nameće nam se pitanje kako možemo razlikovati ono što nam doista Bog govori od prepredenih sotoninih optužbi koje nam podmeće?

Općenito govoreći, možemo navesti tri načina:

(a) Ono što nam Bog govori uvijek je na našu izgradnju.

To je nešto što nas krijepi, kada Bog govori tada uvijek primamo, ali kada sotona govori u naše srce on dolazi da ukrade, da otme i da nas zbuni to nas uvijek iscrpljuje.

Također, ono što dolazi od Boga potiče nas da idemo bliže Njemu i da se pokrijemo Kristovom Krvlju, dok nas sve ono što dolazi od zloga vodi od Boga, što dalje od sigurnosti zaštite koju imamo u Gospodinu.

(b) Božji je govor uvijek određen, dok sotona češće govori uopćeno.

Sotona će često obeshrabrenje koje nam podmeće htjeti prikazati kao umor, tjelesnu i umnu iscrpljenost. “Težak dan” trebao bi biti povod da odmor potražimo na sigurnom, u Kristu, ali najčešće imamo poriv na trenutak zastati i “odmoriti se od svega”, a to je nešto za što sa sigurnošću možemo kazati da ne dolazi od Boga.

Nekada ćemo, također, naprosto imati nekakav loš osjećaj da nismo ispravni pred Bogom ili ćemo imati nemir u sebi, ali nećemo biti kadri za to pronaći nikakav određen grijeh ili razlog. Takav osjećaj odjeljenosti od Boga je prijevara i zasigurno pripada sotoni, jer kada Bog osvjedočava o nekom grijehu, on ga uvijek po našoj savjesti jasno imenuje i razotkriva.

(c) ispovjedaj se jednom

Ako smo ispovjedili svoj grijeh i zamolili Boga da nam opere grijeh Krvlju Kristovom, a nakon toga i dalje imamo osječaj nelagode koji nas iznutra proganja, nema više potrebe da se iznova i iznova molimo za oproštenje istog grijeha.

Božji se zahtjev pravednosti zadovoljava samo jednom, ali sotona nas rado želi vidjeti zarobljene u beskonačnoj petlji ispovjedanja jednog te istog grijeha koji se ponavlja sve dok sumnja potpuno ne izjede naše srce, a naše pouzdanje u Boga ne malakše. Tada postajemo lagan plijen.

“Ako ispovijediš svoj grijeh i uzmeš dragocjenu krv, no ipak te neka nelagoda nastavi mučiti iznutra, trebaš se istog trena prestati moliti. Ne ispovijedaj se više. Radije, okreni se izvoru optužbe i reci nešto poput ovoga: ‘Sotono, ja sam ispovijedio svoj grijeh Bogu. On je oprostio moj grijeh, i krv Isusa Krista očistila me je od njega. Ova nelagoda koju upravo sada osjećam nije od Boga; ona je od tebe i ja je odbijam! Sotono, sada moraš gledati u Kristovu krv. Ta krv odgovara na svaku od tvojih optužbi.’” (Witness Lee & Watchman Nee, ibid.)


Zaključak

“Ako u svjetlosti hodimo, kao što je on u svjetlosti, imamo zajedništvo jedni s drugima i krv Isusa, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha.

utorak, 15.03.2011.

Razmišljanja o poslanici Rimljanima: Rimljanima 5

"SEDAM BLAGOSLOVA"


U prethodnom, četvrtom poglavlju svoje poslanice svetima u Rimu Pavao je upotrijebio primjer Abrahama izlažući Božji put opravdanja grešnika. U petom poglavlju ide korak dalje i prelazi na obrazlaganje blagoslova koje baštini svatko tko je opravdan vjerom.



Prvi blagoslov: mir s Bogom


“Opravdani dakle vjerom, u miru smo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu.“ (Rim.5:1)

Već u prvoj Pavlovoj rečenici nalazimo tri veoma važne i međusobno povezane tvrdnje. Najprije, kako je to u četvrtom poglavlju Pavao jasno pokazao, (a) opravdani smo vjerom a ne djelima. To nas opravdanje čini (b) izmirenima s Bogom, ali ne bilo kako nego samo i jedno (c) “po Gospodinu našem Isusu Kristu.“

Nema, znamo, drugog načina za biti opravdan pred Bogom i izmiren s Njime osim po pomirbenoj žrtvi Isusa Krista.

Svi se ljudi, naime, po svojoj naravi već od samog rođenja nalaze u stanju kontinuirane pobune protiv Boga. Da bi se dokinulo to žalosno stanje prouzročeno čovjekovom palom prirodom neophodno je vjerom prihvatiti Kristovu pomirbenu žrtvu.

Ovo je zaista jedini način, jer čovjek ništa ne može uraditi da bi se opravdao pred Bogom. Samo nas savršena žrtva Božjeg Jaganjca, dobrovoljno prinesena za svakoga tko ju je spreman prihvatiti, može pred Bogom opravdati za sva naša bezakonja.

O tome u poslanici Efežanima 2:14 čitamo:

“Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.”



Drugi blagoslov: naklonost kod Boga


Izmireni s Bogom nismo samo dobili mogućnost slobodnog pristupa Bogu koji drugačije zbog grijeha nismo mogli imati, nego i mnogo više.

Jer ne samo da nam je kazna zbog bezakonja ukinuta, nego je i Božja ljubav prema nama koju Bog u svom srcu gaji za svakog čovjeka, sada prerasla u veliku Božju naklonost koju smo primili kao “ukućani Božji”:

“Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji.” (Ef.2:19)

Bog nam sada ne iskazuje dobrodošlicu kao gostima-tuđincima, nego kao sinovima!

Ili kako to William McDonald zgodno kaže:

“Ta milost ili ‘biti u naklonosti’ obuhvaća svaki vid našeg položaja pred Bogom, položaja koji je savršen i trajan kao Kristov; jer smo u Kristu.”



Treći blagoslov: ponos u nadi slave Božje


Po prvi put sada, opravdani vjerom po Kristu, imamo pravo na ponos! Ali ne na bilo kakav ponos. Ta, čime bi se uopće čovjek mogao ponositi osim milošću Božjom koja mu je besplatno udjeljena?

Riječ nam kaže:

“Po njemu imamo u vjeri i pristup u ovu milost u kojoj stojimo i dičimo se nadom slave Božje.” (Rim.5:2)

Različiti su prevodioci prevodeći ovaj stih upotrijebili nekoliko riječi, od koji neke nisu čak i nisu istoznačnice. Tako nalazimo: “ponos” (Rupčić), “radost” (English Autorized Verzion), “dika” (Vrtarić, Duda-Fućak), “hvaljenje” (Šarić,Bakotić)...

Uistinu se imamo zbog čega i ponositi (u Kristu), i radovati i hvaliti se nadom slave, jer se sada zbilja imamo čemu nadati!

To naše iščekivanje više nije zemaljsko, već nebesko - mi sada radosno i sa žudnjom iščekujemo dan kada ćemo i mi biti ‘očitovani u slavi’:

“Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi.” (Kol.3:4)



Četvrti blagoslov: ponositi se nevoljama


Naše radovanje zbog nade u ono vječno koje postojano iščekujemo razlog je nečemu što svijetu mora izgledati kao ludost.

Samo se kršćani mogu radovati u nevoljama i biti pri zdravoj pameti. Ne radujemo se, doduše, nevoljama, nego onome što znamo da Bog u nama čini dopuštajući nam da prođemo kroz nevolje. Mi, naime, znamo da radost može postojati zajedno s nevoljama.

Pavao to jasno kaže:

“Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom. Nada pak ne postiđuje.” (Rim.5:4-5)

Nevolje su neminovne, no mi znamo da je Gospodin s nama i da se možemo (i moramo) pouzdati u Njegovo vodstvo u bilo kojoj situaciji.

Stoga kada se suočimo sa nevoljom imamo razloga biti ustrajni (postojani) pouzdajući se u Božje obećanje da nećemo biti kušani većim teretom od onoga koji možemo podnijeti. Tako ćemo postati prokušani, što bez nevolje nikada ne bismo mogli postati!

A kao prokušani zadobivamo nadu. Nadati se u nevolji nije ništa neobično, ali kada se prokušani kršćanin nada - to je nešto drugo.

“Ja znam kome vjerujem” kazao je Job, a kada Pavao kaže da “nada ne postiđuje” misli isto.

McDonald to lijepo kaže:

“A kad nas Bog vidi kako podnosimo nevolje da kroz njih ostvarimo Njegov naum i pritom gledamo na Njega, nagrađuje nas svojim pečatom potvrde za strpljivo podnošenje. Iskušani smo i potvrđeni. Ta svijest o Njegovoj potvrdi ispunjava nas nadom. Znamo da On djeluje u našim životima razvijajući naš karakter. To nam daje sigurnost da će dovršiti dobro djelo koje je započeo u nama (Fil.1:6)”



Peti blagoslov: vječna sigurnost u Kristu


Pavao nas podsjeća kakvi smo bili prije nego li smo postali Kristovi. Ako nas je tada Bog toliko ljubio da nas je želio izbaviti od vječne propasti, koliko će nas sada kada smo njegovi više sačuvati?

Jednom spašeni, te kroz životne kušnje oblikovani, prokušani i izgrađeni, svakim danom postajemo sve bliži i bliži konačnom cilju: vječnosti sa Gospodinom.

Iako neke teologije naučavaju “jednom spašen, zauvijek spašen” ovaj stih nije potvrda navedene teze. Spasenje ipak možemo izgubiti, ali samo ako se nepovratno predamo grijehu i bezakonju.

Ovdje Pavao ističe svu silinu Božje ljubavi te njezine posljedice za nas koji smo već izmireni s njim. Bog nas tako više ne smatra grešnicima jer smo po Svetoj krvi Kristovoj proglašeni pravednim pred Njim. Stoga, dokle god živimo u poslušnosti Njemu, ne moramo brinuti za svoje spasenje: ono je sigurno u Kristu, a s time i naša vječnost s Njim.



Šesti blagoslov: ponos u Bogu


Još jednom Biblija nam ukazuje da se imamo čime ponositi, a da to ne bude sebićno i samoljubno veličanje samoga sebe.

Jer, od kada smo priglili Riječ Božju i odvažili se stajati na Njegovim obečanjima kao Djeca Božja, nanovorođena od Duha i vode - u nama koji smo slabi i pogrešivi po svojoj naravi, živi i vlada Krist u svoj savršenoj sili svojega božanstva.

Ako smo, dakle, uistinu Njegovi učenici i Njegove ponizne sluge, tada i mi možemo i trebamo reči sa Pavlom:

“Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje. “ (Rim.5:11)

Ovo je više od radovanja Njegovim milosnim darovima - ovo je radovanje samom Darivatelju!

To je ona radost koja izvire iz naše duboke unutarnje povezanosti sa Kristom. Sada se više ne radujemo svjetovnim užicima i dobitcima kao prije, jer su oni za nas postali ništavni, već se umjesto toga radujemo Njegovoj prisutnosti.

Ponositi se u Bogu znači radovati se svetom zajedništvu u Kristu - onom predokusu Neba koje nam je Gospodin dozvolio da oćutimo dok smo još ovdje na zemlji.

To je više od same radosti - duboka zahvalnost Stvoritelju koja u nama izaziva ushit pri pomisli na zajedništvo koje sada imamo s Njim.



Sedmi blagoslov: pomirenje


Posljednja riječ u jedanaestom stihu koju smo citirali glasi “pomirenje”.

“Pomirenje se odnosi na uspostavu sklada između Boga i čovjeka, i to na temelju Spasiteljevog požrtvovnog Djela” kaže W.MacDonald.

Govoreći o prvom od ovih sedam blagoslova koje baštine oni koji su opravdani, ustvrdili smo da je prvi blagoslov, mir s Bogom, posljedica oproštenja koje smo primili po žrtvi Isusa Krista.

Mir s Bogom i pomirenje, prvi i sedmi blagoslov sa ove liste, su kao dvije strane istog novčića.

Dok mir s Bogom dolazi zbog onoga što nam je oprošteno, dakle zbog nestanka grijeha koji je prethodio obraćenju i nanovorođenju, pomirenje je logićan korak dalje.

Bog nam, naime, snagom te iste pomirne žrtve na križu omogućava da taj novostećeni mir postane trajna odrednica svega našeg budućeg življenja.

Pomirenje je, baš kao što MacDonald kaže, taj novouspostavljeni sklad odnosa s Bogom koji je također dar od Boga.

Ono tako trajno uklanja izvorno neprijateljstvo koje je naravni čovjek baštinio prije oproštenja, omogućavajući nam da nastavimo život u kreposti i predanju.

Pojednostavljeno, mir je posljedica oslobođenja od krivnje već počinjenih grijeha, dok je pomirenje korak u buduće vrijeme u kojemu vrijede one znamenite Isusove riječi “idi i ne griješi više".

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com