Kakav si kršćanin? https://blog.dnevnik.hr/haleluja

subota, 26.05.2007.

ČIME SE HRANIMO?

Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi vjerno držao sve što je u njoj napisano: samo ćeš tada biti sretan i uspjeti ćeš u pothvatima.
Jošua 1:8

U srijedu poslije bogoslužja razgovarao sam sa jednom sestrom o sudjelovanju na kršćanskim forumima na internetu. Taj me razgovor naveo da podijelim nekoliko kratkih misli o onome što ulazi u naša srca.

Kada sam prihvatio Krista u svoj život dobio sam veliku želju i volju svjedočiti Radosnu Vijest gdje god sam mogao. Jedno od područja na kojem sam to pokušao uraditi je Internet.

O Internetu danas kruži mnoštvo kontradiktornih informacija. Jedni ga smatraju djelom samog sotone, a drugi bezrezervno naglašavaju njegovu vrijednost kao sredstva nesputane komunikacije.

I jedni i drugi su, sasvim sigurno, u krivu.

Tehnologija, sama po sebi nije ni dobra ni loša – dobrom ili lošom je čini način na koji je upotrebljavamo.

Komunikacija, sama po sebi takodjer nije loša – dobrom ili lošom je čini tek način na koji je upotrebljavamo.

Internet, zapravo, nije ništa pogubniji od, recimo, knjige. Ili snimke neke propovijedi. Ili, recimo, glazbe. Svega toga ima i dobroga i lošega, i onoga korisnog za izgradnju, i onoga što šteti i truje naša srca.

Za Internet vrijede ista pravila kao i za bilo koju drugu vrstu ljudske komunikacije. Njegove specifičnosti nisu bitno različite od specifičnosti bilo kojeg drugog komunikacijskog medija.

Pojednostavljeno rečeno, komuniciranje s drugim ljudima putem interneta jednako je opasno kao i svaki drugi vid ljudske komunikacije. Oprez je uvijek neophodan, a trezvenost, zdrav razum, te poslušnost Božjoj Riječi obavezni.

Ako ne pazimo, možemo biti prevareni doslovno u bilo kojem području našeg života!

Ja sam upoznao mnogo kršćana putem Interneta. Družeći se s nekima od njih, bolje ih upoznavajući, shvatio sam da je situacija ista kao i u svakodnevnom životu: mnogi jednostavno nisu ono za što se izdaju.

Upoznao sam pripadnike mnogih zajednica s kršćanskim predznakom u Hrvatskoj, pa i šire. Upoznao sam različitosti njihovih vjerovanja, različitost njihovih crkvenih praksi, različitost njihovih teologija.

To me je naučilo dvije stvari.

Jedno je da ne smijem uzimati zdravo za gotovo ništa što mi netko kaže, pa makar on ili ona bili ili se izdavali za službenika Božjeg, uzornog kršćanina, teologa ili sl. Uostalom, znamo da nisu Kristovi svi oni koji se nazivaju kršćanima (a to vrijedi i za mnoge unutar bilo koje crkvene zajednice, pa i one kojoj ja pripadam). Iako ovo ne treba posebno objašnjavati, ovo je upravo ono što često smetnemo s uma kada se zateknemo u komunikaciji s takvom osobom. Ne zaboravimo da ćemo često čuti poluistine ili čak laži koje mogu biti pogubne za naš duhovni mir.

Druga stvar je ta da mnogi više vjeruju svojim denominacijama, svojim vođama ili tradiciji nego li Riječi Božjoj. Tko god tako pristupa vjeri (a to vjerujte mi čine mnogi), krivi je učitelj i kamen smutnje u našem putu poslušnosti Kristu. Ne smijemo zaboraviti da je Bog iznad svega, a da je u prirodi čovjekovoj da Božju Riječ tumači u tijelu, a umjesto u Duhu...

Ovo može biti vrlo opasno za nekoga tko se nepripremljen susreće s takvim nazovi-kršćanima.
Zato je pitanje koje želim postaviti svima nama da o njemu razmislimo: čime se hranimo?

Zanemarimo načas internet i pogledajmo našu svakidašnjost:

- Ne treba pitati čitamo li svaki dan Bibliju, ali nije zgorega zapitati se s kakvim motivima to činimo?
- Ne treba pitati čitamo li kršćanske knjige, ali vrijedi upitati se kakve knjige čitamo?
- Mnogima nije dovoljno otići na bogoslužje i čuti propovijed pa slušaju snimljene propovijedi, i to nije loše, ali vrijedi se zapitati o vjerodostojnosti izvora iz kojih dolaze te propovijedi.
- Ne treba vjerojatno nikoga pitati ni družimo li se s drugim kršćanima, ali svakako vrijedi pitati s kakvim se to kršćanima mi družimo?

Valja se zapitati otkuda u naš život dolaze te druge knjige, druge propovijedi, tko su ti ljudi s kojima se družimo, ili zapravo: čija mišljenja uvažavamo.

Jer, sve ono što živimo, što radimo, što čitamo, što slušamo, s kim se družimo, zapravo sve ono što nas okružuje na neki način dopire do nas, ulazi u nas i na nas vrši nekakav utjecaj.

Neke od tih stvari nas oplemenjuju i pomažu nam da se izgradimo. Neke druge nas onečišćuju, opoganjuju i unazađuju.

Budimo sigurni da zli ne miruje i da na sve moguće načine potura dezinformacije, pogrešne stavove, i pitanja formulirana na način na koji ih ne bismo trebali postavljati. On potura onu 'drugu misao' koju tako često prihvaćamo kao svoju, a koja u nas unosi sumnju, nezadovoljstvo, mrmljanje...

To je produkt onoga čime se hranimo. Promotrimo stoga svoja djela da vidimo kako uistinu živimo i čime se zaista hranimo. I ne zaboravimo to prelomiti kroz prizmu Božje riječi.

'Ako, dakle, primamo svjedočanstvo ljudi, svjedočanstvo je Božje veće.'

ponedjeljak, 21.05.2007.

O MOLITVI...

Uzdaj se u Jahvu svim svojim srcem
I ne oslanjaj se na vlastiti razbor.
Misli na Njega na svim svojim putovima i
On će ispraviti tvoje staze.
Izr 3,5-6

(U nedjelju ujutro Bog mi je stavio u ruke jednu knjigu o molitvi. Potaknut njome, želio bih podijeliti s vama nekoliko misli koje su se meni učinile zanimljivima. To nisu najvažnije stvari o molitvi i sasvim sigurno ima i boljih koje bi vrijedilo podijeliti, ali proteklih su dana ove govorile meni...)


Želio bih da razmislimo malo o propovijedima koje smo slušali, o lekcijama koje smo proučavali i o knjigama koje smo čitali.

Što nas je najviše dotaklo u njima?

Iznesene biblijske istine?
Briljantna logika?
Umješnost propovjednika, učitelja ili pisca?

Nesumljivo, sve su te stvari pomogle u oblikovanju utiska koji smo zapamtili, no da li je ijedna od tih stvari imala snagu da nas navede da se barem na trenutak zaustavimo i zamislimo o tome dokle smo dospjeli u svojem odnosu s Bogom?

Netko će možda reći da je Duh Sveti bio onaj koji je učinio da izgovorena ili pročitana riječ bude živa u našem srcu, i to je svakako istina, no što je to što je dotaklo srce?

Kakvom li se to metodom Bog poslužio da bi naveo uspavano srce da zakuca brže u potrazi za Njime?

I što je, na koncu, to što nas je navelo da uvijek iznova osjetimo vruću radost hodanja s Gospodinom?

Ključna riječ su emocije.

Živjeti kršćanstvo ne znaći rukovoditi se emocijama kao što to neki rade, no Bog vrlo često koristi emotivne situacije da bi nas trgnuo iz duhovne učmalosti u koju smo skloni poprilično često upasti.

Ako se zagledamo malo u naše živote uočavamo da se vrlo često Bog poslužio nečim veoma izražajnim da bi nas osvjedočio u neku duhovnu istinu. Možda nam je govorio kroz neke stihove, dotaknuo nas nekim dirljivim svjedočanstvom ili čak uradio neko pravo, pravcato čudo u našim životima.

Posljedica toga bila je da smo nakon toga zacijelo neko vrijeme usrdnije molili, radosnije slavili ili sa više srca služili.

No, koliko je to trajalo?

Iako o sebi volimo razmišljati kao o razumnim bićima koja trezveno gledaju na život i svijet oko nas, neosporna je činjenica da nas često ta ista razboritost i mudrost zasljepljuju da ne vidimo neke jednostavne istine.

Pogledajmo, na primjer, naše živote.

Nije li ih Bog ispunio svakovrsnim čudima?
Nije li nas več toliko blagoslovio da se čini nemogućim da toliku ljubav i dobrotu ikada zaboravimo?

Pa ipak, nepodnošljiva je lakoća i brzina kojom zaboravljamo ta prekrasna djela milosti kojima nas je Bog velikodušno obdario.

Nije to ništa novo.
I Riječ Božja o tome svjedoči:

Zaboraviše brzo djela njegova, ne uzdaše se u volju njegovu. Ps.106:13
Zaboraviše na djela njegova, na čudesa koja im pokaza. Ps.78:11


Mogli bi čitavu čovjekovu povjest ukratko sažeti na način kako je to veoma zgodno uradio Bill Hybels u knjizi 'Molitvom do duhovnog zdravlja':

“...Bog blagoslivlja svoju djecu, a ona ga zaboravljaju. On ih opet blagoslivlja, a oni ga opet zaboravljaju. Upadnu u veliku nevolju i preklinju ga za pomoć, a Bog dolazi sa izbavljenjem u zadnji čas. Ipak, oni ga još jedamput zaboravljaju.”

Uviđamo ovdje jasan duhovni princip.

Emocije nas mogu potaći da učinimo korak više ili barem da zastanemo i razmislimo o načinu na koji živimo.

Razum nam može pomoći da shvatimo kakve smo sve greške počinili i što bismo sve trebali izmijeniti u našim životima.

Duh Sveti nas može osvjedočiti o našim propustima i pokazati nam put kojim trebamo ići.

Ali mi moramo svojom vlastitom slobodnom voljom svakoga dana iznova donijeti jednu iznimno važnu životnu odluku bez koje je sav naš kršćanski život tek žalosna farsa i jalova religija.

Moramo odlučiti da nećemo zaboraviti Boga.
Moramo odlučiti da nećemo zaboraviti Njegova silna djela u našim životima.
Moramo odlučiti da nećemo zaboraviti Njegovu nemjerljivu ljubav prema nama.
(Zatim moramo biti pošteni i priznati da mi sve to uopće ne zaslužujemo.)
Moramo se tada iznova prisjetiti da smo grešni i nesavršeni.
Trebamo se prisjetiti da nas Bog ljubi unatoč svemu i da nas poziva k sebi upravo takve kakvi jesmo da bi nas mijenjao na svoju sliku.

U srži kršćanskog življenja je molitva, a tajna uspješne molitve je u našem odnosu s Bogom.
Ukoliko nemamo blisko zajedništvo s Bogom, naše molitve postaju sve hladnije.
Što se više udaljavamo od Boga sve manje osjećamo želju i potrebu da molimo, a naše molitve s vremenom postaju suhoparne, zamorne i besmislene.
Postajemo 'mlaki kršćani' koji i dalje upražnjavaju određene aktivnosti, ali s tako malo žara.

S druge strane, lijek za ovakvu situaciju je upravo molitva, ali molitva iz srca, molitva iz zahvalnosti, molitva iz ljubavi prema Bogu.

U molitvi moramo biti ustrajni, moramo se prisjetiti što je sve Bog uradio u našem životu i priznati mu da je on upravo ono što sam za sebe tvrdi da jest:

svemoguć
sveprisutan
sveznajuć
apsolutno pravedan
i iznad svega: da nas ljubi!

Ako smo svijesni ovoga, vjerovati ćemo iskreno da je Bog kadar razriješiti svaku situaciju, ali ne na naš nego način, nego na svoj vlastiti.

Tada ćemo uistinu biti spremni predati svaku situaciju za koju molimo u njegove ruke i vjerovati da će On, unatoč tome što nama možda sve izgleda posve nemoguće i besmisleno, sasvim sigurno pronaći najbolje riješenje za svoju djecu.

Kada molimo, dobro je imati na umu da “Naša avantura molitve počinje s Njegovom spremnošću da sluša.”

I za kraj, kao sjajnu ilustraciju onoga o čemu sam govorio, želio bih s vama podijeliti jedno kratko svjedočanstvo iz knjige Billa Hybelsa, 'Molitvom do duhovnog zdravlja':

Prije nekoliko godina imali smo nedjelju za krštenje, i tada je mnogo ljudi javno potvrdilo svoju odluku da slijedi Krista. Mislio sam da će mi srce puknuti od radosti. Kasnije sam se na spiralnim stubama sudario sa zaplakanom ženom. Nisam mogao shvatiti kako netko može plakati nakon takve proslave, pa sam se zaustavio i upitao ženu je li sve u redu.
“Ne”, rekla je, “mučim se. Moja se majka danas krstila.”
“Pa u čemu je problem?” pomislio sam.
“Molila sam za nju svakog dana punih dvadeset godina”, rekla je ta žena i počela ponovno plakati.
“Pomozite mi malo, ne razumijem baš”, rekao sam ja.
“Plačem”, odgovorila je žena, “jer sam bila tako blizu, tako blizu toga da odustanem. Hoću reći, nakon pet godina sam rekla: Kome to treba? Bog ne sluša. Nakon deset godina pitala sam se: Zašto rasipam snagu? Nakon petnaest godina pomislila sam: Ovo je smiješno. Nakon devetnaest godina sam rekla: ja sam obična budala. No čini se da sam jednostavno nastavila moliti, premda mi je vjera bila slaba. Nastavila sam moliti i ona je svoj život dala Kristu – danas se krstila.”
Žena je na trenutak zastala i pogledala me u oči. “Više nikada neću sumnjati u moć molitve”, rekla je.'

Opis bloga

Ako osjećamo odbojnost prema pitanju "kakav si kršćanin?" ili ako ga držimo suvišnim i nepotrebnim, znači li to da bi nas iskren odgovor na ovo pitanje - optužio?



ne želite javno komentirati
ili želite čuti više?
pišite na: zoki.bijelic@gmail.com