Hal 9000
12.03.2006., nedjelja
Smrt Tuđmanova prijatelja
 Eto, umro je Slobodan Milošević. Neki žale što nije dočekao izricanje kazne, jer smatraju da bi bilo pravednije da se morao suočiti sa kaznom za svoja nedjela. Ja ne žalim, jer smatram da bi svaka kazna za zločine tih razmjera mogla biti samo simbolična. Smatram da je bolje da je umro sada nego poslije, a bilo bi još bolje da je umro prije, jer sada kad je mrtav više neće imati utjecaj na dio srpskog življa. Važno je samo da Slobodan nije umro slobodan! Ono što mi je apsurdno je to da u Srbiji još ima ljudi koji ga slave i koji žale za njim. Žale za "čovijekom" koji ih je zakrvio sa pet naroda i zbog čije su politike ostali bez Kosova, povijesnog prostora srpske kulture. Miloševićeva je brutalna politika prema Albancima na Kosovu stvorila simpatije međunarodne javnosti prema kosovskim Albabncima, i oni su se uspjeli izboriti za ono što bi u normalnim okolnostima bilo gotovo nemoguće. Ipak, apsurd nije tako dalek niti Hrvatima, jer dobar dio (osobito kameni) hrvatske javnosti još uvijek podržava politiku pokojnog Franje Tuđmana, čije posljedice još uvijek osjećamo. Pokojni je Tuđman u stvari bio dobar "drug" Slobodana Miloševića, a da je poživio bio bi mu i haški kolega. Nevjerojatno je da čovijek koji se u jeku rata 20-tak puta osobno sastajao sa Miloševićem slovi kao veliki Hrvat. Dok su Hrvati ginuli od srpskih metaka i topova, Tuđman je ispijao sa Miloševićem fina pića i vjerojatno uz pošalice i podsmjeh dogovarao sudbinu republika bivše SFRJ. Čini se ipak da zatucanost i slijepi nacionalizam nije sudbina samo srpskog, već i hrvatskog naroda, a možda je to zapravo sudbina većine malih naroda, baš kako je i kompleks niskog rasta sudbina malih ljudi. |
