Danas je bio baš šugav dan. Sve ovo nema smisla. Razmišljao sam da li da zatvorim ovaj blog ili ne. Jednostavno, kad se sve okrene protiv mene onda tek vidim koliko su ljudi podli i bezobrazni. Sasvim mi je jasno da čovjek ne može u životu postići ništa. Sav moj trud odnose drugi ljudi. Ne možeš si pomoći. Ne ostaje drugo nego spakirati stvari. Jer ništa mi se ne radi, i baš je sve bezveze i bla, bla...

Ha, volio bih, dragi čitatelju ili još draža čitateljice, vidjeti sad tvoj izraz lica :). Oprosti, samo se zabavljam i priznajem da to nije lijepo od mene. Jednostavno sam morao probati kako bi to bilo kad bih ja pisao ovakve 'bed' postove. Užas! Već od onih par gornjih rečenica osjećam neugodu. Zato jer sam zapravo drugačiji. Nisam naviknut osjećati se kao u uvodu. Preciznije rečeno, odviknuo sam se.

Ja sam u jednom svom dijelu života zaista bio takav. Bez samopouzdanja, bez ambicija, smatrao sam da sam nitko i ništa, osjećao sam se jednako, stoga sam to zaista bio. Uf! I opet uf! Što se dogodilo? Teško mi je odrediti mjesto i vrijeme kad su se priča počela odvijati u drugom smjeru. Dobro je da sam zaista oduvijek bio sklon analiziranju samog sebe. Uvijek me zanimalo 'zašto?'. Nikad nisam pronalazio prave odgovore. Kakva je situacija kod vas? Znate li koji je najjači znak u pismu jednog jezika? Upitnik! Pitaj i dobit ćeš odgovor.

Omiljen u društvu, uvijek dobrodošao, sve sam svoje relacije uništavao kratkim potezima neizmjernog pesimizma i glumljenja žrtve. Tada je moj dotadašnji život dodirnula osoba koja je u meni gledala sasvim druge stvari, ono u čemu sam bio dobar, neponovljiv. Izdržala je sve moje izboje negativne energije, onako spontano. Jednostavno je bila takva. Malo pomalo, u toj sam osobi vidio vlastitu sliku drugačije nego sam je i sam zamišljao.

Ohrabren svojim razmišljanjima, nastojao sam mijenjati sebe u osobu kakva sam zaista želio biti. Bio bih zadovoljan da sam zaista u srcu, iskreno postao barem onakav kakav sam se s manje ili više uspjeha prikazivao drugima. Nije bilo lako. Nije bilo ni uspješno. Bilo je teško, ali bio sam si najvažniji i ustrajao sam. Više godina kasnije već sam bio malo sretniji sobom. Tek u zadnjih pet ili šest godina čitava moja povijest mi je postala zaista smiješna i djetinjasta. Još sam milju daleko od osobe kakva bih želio biti. Ali počeo sam cijeniti ono što sam i sam radio, promjene, stjecanje vrlina, pozitivan stav, shvatio sam da ako sam ja mogao nešto promijeniti onda to može svatko. Počeo sam vjerovati u ljude. Hm, da, problem vjerovanja u nekoga sastoji se u tome da često više vjerujemo u osobu nego što je ona sama spremna vjerovati u sebe. Ustrajnošću i dosljednošću možemo postići sve. Ustrajnim vjerovanjem u nečije pozitivne snage i iskrenim isticanjem istih možemo dovesti do istog rezultata do kojeg je mene dovela jedna draga ranije spomenuta osoba.