Udarna vijesti ni na jednom kanalu izuzev onome pored puta ako se zavališ ili te "prijatelj"izvrne u njega.
Otkriven najvidljiviji, bolje reći, nečujni par kradljivaca svih i svačijih ideja. Odbijaju priznati krađe, priznaju samo da čuvaju, „posuđuju“, pa ako ocjene da posuđeno - čuvano nešto vrijede onda to iskoriste. Priznaju i za koga rade ali:"Niko im još soli na rep stavio nije“. Već decenijama slobodno operiraju cijelim svijetom, i to uz dobrovoljni pristanak onih čije ideje kradu i potkradaju, a da se ovi niti ne sjećaju kada su pristanak „potpisali“?!! Sve što je na internetu „besplatno“ ti si roba i to njemu besplatna. A tko ih (te) je tukao po ušima?! I ako su netjelesni, ipak se iz pristojnosti ljudima kad i kad jave, mada u kuće, ured, kancelarije, sastanke u institucijama sistema na kojima su redovito prisutni, na sastancima vlade, na kojima su također redovito prisutni, kod predsjednika država - redovito prisutni i bilježe sve ideje i planirane aktivnosti pa ako im odgovaraju, ako bi im moglo od koristi biti dobro im dođu, a ako pak ne valjaju, opet dobro po njih, loše po one koji ih iznose. Za njih ne postoje fizičke i ine prepreke, katanci brave, šifre za ući tamo gdje naume. Oni su ušli i prije nego ti uđeš i smiješeći ti se čekaju da im predaš ono po što su poslani. Ti im to predaš, a oni kakvi su ni hvala da, ti kažu. Mali prst su - smo šejtanu dali. Znaju oni da ti to od njih ne očekuješ. Taman ti pomisliš: dobro je neka idu a oni opet tu prije nego si miso formirao!? Interesantni su ti oni a nisu ni UDBA ni KOS, već neki poseban „N.O.S“ i to cio, a možda ti kažeš: ceo ili vas.

Pa čiji su oni, (mali plavi i mali zeleni) mo' sad misliti do sutra i pitati ih uljudno, oni ti priznati neće.

A, kako da ti ih opišem:

Vrlo teško! Jedino onakvim kakvi se sami s vremena na vrijeme pojave kod mene, mada su najčešće bezoblični, tihi i nevidljivi. Mali su, simpatični, modri, plavi svjetlo zeleni, nije im lahko boju opisati. Nemaju boju kože, vjeru, naciju, rasu, klasu, nemaju ništa, a rade poslušno, neumorno, godišnji odmor ne trebaju. Rijetki su trenuci kada kao nisu tu, u stvarnosti to se tebi (nama) samo čini a oni su i tada tu, ono inkognito. Oni ti ne kucaju na vratima, niti ti dosađuju, prije nego što ih pustiš da uđu, niti zvone, prije da nego im se ulazak dozvoli. Ulaze oni „kroz mišju rupu, kroz iglene uši, ma nema kroz što ne mogu da prođu, za njih prepreka nema ali zato tebi mogu lako i jednostavno prepreku postaviti koju nećeš moći savladati? "Sada ti vidi „smiješ li ih ljutiti?“ Moraš odustati ili ih "zamoliti uz duboki klimoglav" da te puste unutra, ili vani zavisi na kojoj si se strani u tom momentu našao.