Petak, napokon, razmišljala sam. Tako krepivam cijeli ovaj tjedan, ma to je strašno. Nešto je ubilo u meni volju za kretanjem i micanjem od kuće. Svi nešto pričaju o Ri-rocku, fensi mjestima di će kao ići van a ja sav sretna da je petak i da imam 5 sati i da ću žicat da me pusti ranije pa da stignem na bas u 18:15 i da se zavalim u krevet i ne radim ništa korisno, samo da zurim u strop i to bez muzike jer mi se vjerovatno ne bi dalo ni cd koji staviti jer bi me pokoja pjesma živcirala pa mi se ne bi dalo ustati i promijeniti ju. Ali to sad nije bitno. Petak je. I imam 5 sati. I dan borbe protiv AIDS-a je i prolazimo Kuzma i ja po Korzu, kraj štanda i iskoči od nekud Sanda (nje stvarno svuda ima), tako malo pričamo, stavili mi onu crvenu mašnicu, dajemo sitno onom žongleru sa bakljama i dogijem, slušamo kako trešti Elemental tamo sa štanda. Uglavnom, spomenem da imam 5 sati. I Sanda predloži da joj dođem praviti društvo u HKD. Da invalidi imaju neku priredbu. Onda tamo mora biti jer je u nekoj organizaciji, ja mislim Rijeka zdravi grad ili tako nešto, pa da dođem ako bi mi se dalo. Ja onako, pa možda, vidjet ću. To mi je remetilo koncept o ljenčarenju. Ali nekako me zaintrigiralo. I htjela sam vidjeti tu predstavu, da im ne dođu samo mama i tata. Sad ja po školi tražim nekog ko bi išao sa mnom, ali većina ima sat (hehe-->kad sam etičar pa u petak imam 5 sati!!), onim ostalima se baš i ne da. Bukva kaže da ne ide jer je to njoj tužno. I nagovara me da odem s njom na kavu poslije škole. A ja baš neću. Završili smo čak i prije šest, a to baš počinje u šest pa sam se krenula gegati prema HKD-u i još mi nije bilo jasno zašto ja tamo idem. Al kao, idem se bar javiti Sandi da sam došla. I neću se gužvati u autobusu za doma, bit će manje ljudi kasnije. Na ulasku čitam plakat: IV. festival osoba s invaliditetom, ili tako nešto, ne upamtih baš dobro točan naziv manifestacije. U predvorju štandovi pojedinih centara sa stvarčicama koje su izradila autistična djeca, retardirana djeca, djeca s cerebralnom paralizom, ona s poteškoćama u razvoju... Penjem se gore i već lagano razmišljam o njima, i o onoj Bukvinoj izjavi. Ulazim u gledalište, tamo skroz iza. Sve je krcato, nisam mogla vjerovati koliko je ljudi došlo. A na pozornici djeca u kolicima pjevaju Srce nije kamen. Nešto me presjeklo. Na sreću, zove me Sanda i izletim van da se javim. Njoj onako mrvu suzne oči. Ovi još tamo pjevaju. I ja si nisam mogla pomoći. Sjela sam tamo negdje sa strane i rasplakala se. Jako. A znam da nisam ja ta koja bi trebala plakati, nego ta jadna djeca, koja se toliko trude. I njihovi roditelji/liječnici/terapeuti, njima je teško. Ne meni. Oni bi trebali plakati što se bore protiv neizlječivih bolesti, protiv zadrtog društva koje uopće ne pomaže i ne čini gotovo ništa da bi im olakšao. Bila sam ljuta na sebe. Ogorčena što im ne mogu pomoći, što je njima teško, jako teško, a ja stalno nešto serem i kukam, ne mogu ovo, ne mogu ono... A oni mogu sve. Jer stvarno, treba sve to moći izdržati, nositi se s tim. Vraćam se u gledalište. Pogledala sam plesne točke, pjevačke, glumačke, komičara Igora (njemu sam čak i ime zapamtila!!). I bila na rubu suza cijelu večer.
Hvala Sandi što me tako, sasvim slučajno dovela na festival. Potakao me na razmišljanje, i to veoma ozbiljno razmišljanje. Vrijednost života. Vrijednost onoga što imamo. Našu sebičnost. Njihovu hrabrost i volju. Strpljenje onih koji rade s njima. Dosta mi je da samo sjedim i slušam o svim sranjima koja se događaju. Mislim da ću se uključiti u neko volontiranje. Da ja bar nekako pomognem toj djeci. Jer su ona meni stvarno puno pomogla tu večer.