...-dNo* ExperienCe...
07.08.2007., utorak
Operacija "Maketa"
|
Eto ljudi... Kako ste mogli pročitati u prijašnjem postu, išlo se organizirano u Split kako bi pokušali pronaći zadnju preostalu kobasicu.. Žao mi je šta se niste odazvali u malo vecem broju... 12 ljudi se prijavilo, a kapacitet busa je sadržavao 49+1 sjedala. E, i tako mi komfornim busom stigli u Split u vecernjim satima, raspakirali se i utonuli u san. Drugo jutro cim sam izasao na cestu ugledao ja kamiona s poznatim brendom naslikanim na njemu. Iz aviona se vidjelo o cemu je rijec:  I trcio sam ja prema njemu da ih barem upitam lokaciju gdje misle ostaviti kobasicu. Tip je samo šutio i svojim bezdušnim pogledom nastavio je dalje. Šetala se naša skupina po Splitu i neki stariji čovijek skužio zašto smo ovdje, te nas je svojim duboko hrapavim i relativno tmurnim glasom upitio prema peristilu, starom djelu grada. Prije nego što smo ušli u staru jezgru, proučili smo 3d kartu grada kako bi otprilike vidjeli koliku površinu strari dio grada obuhvaca i tako....  Ušli mi u stari dio grada... Šećemo se i tražimo maketu.... Kada ono, vidimo onoga istoga staroga čovca na drugoj strani ulice. Zazvao nas je i rekao da ga pratimo, da zna put do kobasice.... Taj njegov duboki hrapavi bezosjećajni glas nam je odzvanjao u ušima, no išli smo za tim starim čovjekom jer je želja da pronađemo kobasicu bila veća od zdravog razuma... Pratimo ga pratimo i odjednom on nestane iza ugla. Normalinim hodom misleci da nas čeka, nastavili smo dalje šetnju po ovoj ulici...  Ali, nešto je tu smrdilo... Skrenuli mi iza ugla gdje smo mislili da nas stari čeka, no njega nije bilo... Čudito smo se pogledavali i razmatrali razloge njegovog bjega. Nešto me izdvojilo iz grupe i išao sam nastavit šetat dalje po ulici. Nedugo zatim došao je kraj iste. Sjeo sam na pod i počeo razbijati glavu pitanjima. Zašto? Kako? Gdje? . Nije mi ništa bilo jasno. Zašto nas je čovijek zvao, a pobjegao je... i tako... Zujao sam pogledom uokolo, te sam uočio nešto nimalo ugodno. Bio je to «the ring». Znao sam da je to samo film i da se uopće netrebam zamarat. Zvao sam ostatak ekipe da dođu to pogledat... Svi smo nepomičnim pogledom gledali u krug. Odjednom, se čuje neki zvuk ala «bržžd» . Panično smo trčali prema nazad od kuda smo i došli... No ubrzo smo shvatili da nema izlaza... Ubrzo smo shvatili da je to.. klopka. On ne, uzvikoše jedan od naših... Što li ćemo sada upitaše. Nitko nije imao ništa pametno za odgovorit. Sada smo već znali da nam je stari priredio klopku kako bi imao manju konkurenciju u treženju kobase. Oh ne, uzvikadoše ponovno!  Nakon pola sata čamljenja u toj klopci dosjetili se mi da idemo pokušati otvoriti lokot koji je držao vrata. Izvadio sam nešto žice što sam imao još od Rijeke kada mi ju je neki stari dugokosi čovijek ubacio u torbu, te mi rekao da donosi sreću i da je držim pokraj sebe cijeli put svoj... Eto, kud ćeš veće sreće.... Uz malo truda, probili smo nižerazredni lokot iz doba Dioklecijana i nastavili dalje... Otišli mi do Grgura Ninskog jer smo predpostavili da će on imati rješenje.  Ali, nije ništa progovorio... Ostali smo začuđeni što nas ignorira i što neće pričat s nama, pa smo išli za savjet pitati njegov palac.  Začudo, i on nas je ignorirao. Umorni mi došli do ordinacije Gavrilović da ih pitamo dal je netko već pronašao kobasu da je bezveze ne tražimo...  Rekli su nam da još nije proneđena, te nam je to bio znak da se vratimo na posao. Kako bi dobili na vremenu, dosjetio se netko da bi mogli upast na radio i reći kako je kobasica pronađena tako da mi dobimo na vremenu. To smo i učinili.  ...i dok su drugi tražili kobasice, ja sam javnost zabavljao hitovima poput «pokidat ću lance sve» +sa uključenim scenskim nastupom.  I tako je to trajalo neko vrijeme dok nisu shvatili da je to na radiju prijevara i krenuli dalje u potragu.... trežile su se kobasice jos cijelu vecer... mrak se obrušio na grad... ubrzo smo shvatili da traženje nema smisla.... ...i ... tužni i pomalo razočarani što nismo našli kobasu ostavili smo posao. =( Kobasica i dan danas nije pronađena i njezin duh i dalje živi..., a mi se jedino možemo nadati da će kobasica doći u sigurne ruke, svome vlasniku Đuri Gavriloviću.  Živili! |
