|
Ne ide nam opet, jebemti ne ide i ne ide.
Kujem svjetske planove, skrivam prljave čarape pod krevetom jer dolaze gosti i zadižem suknje do kraja jer mi je zapeo šalabahter iz kemije i smijem se. I provaljujem i uzimam i otvaram i zatvaram i krvarim i koljem i trgam kraste na koljenima i brojim ožiljke, a jedino što se može reći je da đabe sam krečila ako jedna jebena upitna rečenica je dovoljna da u panici trčim doma i vrištim ti u krilu zbog onoga koji nije mogao doći kad sam imala prvi rođendan a neće doći ni kad ću postati velika,a poklonio mi je svoje nožne prste i kvrgu na stopalima, podbradak nos i socijalističkog majmuna i srce kao Taj Mahal veliko. Ne sviđa mi se što je sam i što je tako daleko, jer ne znam nikoga tko te sada sluša, a ja nemam nikoga da me čuva kao ti, a jednom kad se vratiš ako se vratiš bit ćeš mi stranac ako već nisi, stvarno bi bio red da dođeš i pokriješ me prije spavanja, kao kada sam imala grčeve kao mala, kao kad sam imala temperaturu u zaraznoj, kao kad sam vadila krajnike, kao kad sam dobila prvu jedinicu, kao kad sam ti pijana spavala u autu i smrdila po duhanu,kao roditeljski sastanak i nedjeljni ručak nema te.
Još samo šesto devedeset i osam eura potrebno da me operu monsuni.
|
