Najviše si kul kada imaš 8 godina i na velikoj livadi odmah pored prepune tramvajske stanice i nabrijanih (a nitko kao nema para) auta što žure da nekog negdje zgaze stojiš uz drvo u plavoj jakni naslijeđenoj od starijeg brata i pišaš jer nemaš vremena otići do doma na vece i žuri ti se jer te dečki čekaju da igrate nogomet i pljujete i psujete i kasnije ćete zapaliti ukradenu cigaretu kao veliki ,a oni što prolaze te gledaju i zgražaju se jer su veliki i odrasli i odavno su obavili prvi fuk - zapravo su ljubomorni jako jer su prerasli to dječje pišanje do drveću baš kao što sam ga prerasla i ja.

Najtužniji nehepiend je u 'Junacima Pavlove ulice' kada maleni Ernest Nemeček umre i njegovi mama i tata plaču, a oni su i siromašni jako i Nemečekov tata je krojač i čak i dok plače je toliko priseban da odmakne od sebe tek skrojeno odijelo jer eto, čak i u toj situaciji mora paziti da ga slučajno ne uništi.To je meni scena, ono. Scena.

Razbila sam ogledalo ali ne brini tata mi smo svojih sedam godina nesreće imali sta ne?

Večeras je u slowmotionu pao prvi snijeg pa sam se sjetila tebe i baš kao palačinke s previše čokolade, pao si mi teško na želudac.
I ne volim telefone i mobitele i email i internet i pisaće strojeve i Morseovu abecedu i razglednice i post it papiriće i dopisivanja na zidu niti ikoji drugi način na koji bi mi se mogao javiti jer znam da nećeš, ali zapravo nikada nisam očekivala da ćeš mi pokloniti petak navečer.
(U krajnjem slučaju mogao si primjetiti da tebe uvijek nježnije šaljem u kurac.)
Svjetlosnim godinama na treću potenciju daleko od toga da ja patim, ih.Ko ti kriv hon što ne vidiš ono što mi velikim crvenim Times New Roman slovima piše na čelu,a vidi se kada počne puhati vjetar i pomakne mi šiške. Pokazala bih ti kako se divno osjećam,ali je prosto.
A kad narastem bice ti zao.