Večeras je u slowmotionu pao prvi snijeg pa sam se sjetila tebe i baš kao palačinke s previše čokolade, pao si mi teško na želudac.
I ne volim telefone i mobitele i email i internet i pisaće strojeve i Morseovu abecedu i razglednice i post it papiriće i dopisivanja na zidu niti ikoji drugi način na koji bi mi se mogao javiti jer znam da nećeš, ali zapravo nikada nisam očekivala da ćeš mi pokloniti petak navečer.
(U krajnjem slučaju mogao si primjetiti da tebe uvijek nježnije šaljem u kurac.)
Svjetlosnim godinama na treću potenciju daleko od toga da ja patim, ih.Ko ti kriv hon što ne vidiš ono što mi velikim crvenim Times New Roman slovima piše na čelu,a vidi se kada počne puhati vjetar i pomakne mi šiške. Pokazala bih ti kako se divno osjećam,ali je prosto.
A kad narastem bice ti zao.