Mali korak za čovjeka, ili ...

Prošlo je već nešto vremena od mog prvog i dosada zadnjeg posta. Zašto to spominjem?
Pa, drugi dan nakon pisanja nekako je sva nervoza nestala, kao da sam pisanjem našao onaj ispušni ventil koji sam tražio. Osjećao sam se dobro, i to mi je bilo čudno. Uspio sam konačno osjećaje prema bivšoj vezi staviti na stranu, ali...

Nakon par dana shvatio sam da je to izgleda bilo privremeno rješenje. Osjetio sam kako se ta tuga ponova nakuplja negdje "unutra", akumulira se, čeka da izleti silovitom snagom, ali srećom još se to nije dogodilo. Trudim se da se i ne dogodi.

Izgleda da mi je nekako lakše kad o tome ovako pišem, tobože da svi mogu vidjeti, a istovremeno se nadam da nitko neće ovo pročitati.

Hvala Mr.Pithonu na komentaru, vidio sam da ja nisam jedini koji razmišlja ovako, i mogu reći da sva sreća da imam prijatelje koji su uz mene i prave mi društvo, da barem malo skrenem tok misli.

Sve u svemu, sad je sve nekako puno bolje, još se ponekad jave napadaji tuge, ali izgleda da kreće prema boljem.

Ali, moram priznati da me je strah, strah da ću provesti zimu sam. A sama pomisao na to me užasava.