Psi za neznalice
petak, 04.03.2011.
Kako nastaju pseće nesreće?
Previše se odluka vezanih uz pse donosi zbog emocija, a ne na temelju činjenica. Stvar je u tome da smo svi mi slabi na lišca koja imaju štenci.
Jako je malo stvari koje su slađe od šteneta, bez obzira na to o kojoj se pasmini radilo. Obdareni su nosićima poput čokoladnih bombončića, velikim očima koje blistaju znatiželjom i pažnjom, velikim šapama, smiješnim dugim nogama zbog kojih tako neodoljivo trapavo hodaju, te mekom, pahuljastom dlakom koja je bolja za glađenje od bilo kojeg plišanog medvjedića.
Poput ljudskih beba, štenci čak i mirišu drugačije.
Moja je teorija da su tako načinjeni zbog neke vrste genijalne prirodne zaštite, kako bi spriječili odmazdu ljudi o kojima ovise, a zbog svakog onečišćenog tepiha, izgrizenog prsta ili sažvakanog ruba kauča, tijekom, kako ponekad izgleda, dugog razdoblja djetinjstva i adolescencije. Ulazite u hodnik i ugledate vaše čudesno štene pored vaših novih i vrlo skupih tenisica, kako ih glođe i para im jezik svojim oštrim mliječnim zubima. Osjećate kako vam krv navire u mozak. Štene zastaje i pritom mu iz gubice viri komadić fine kože. Prije nego što ga stignete ščepati za vrat, ono već trči prema vama, spotičući se o vlastite velike šape, svakim djelićem tijela pokazujući kako je sretno što vas vidi. I prije nego što postanete toga svjesni, vi se smješkate.
Jeste li sada shvatili što mislim? Mislite li da bi se divlji pas raznježio zato što je štene slatko? Razmislite ponovno. Da se radilo o njegovoj tenisici, ili nedajbože o slasnom žečjem butiću, štene bi to itekako platilo. To što je on sladak u divljini ne znači ama baš ništa.
