| < | studeni, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Protekli mjesec je bio preplavljen blogovima o nekom pjevaču kojega ja baš i nisam slušala. Ali kad sam viđela koliko su se balavice pomamile za njim išla sam istražiti u čemu je vrijednost tog "autora", odnosno pjevača.
K'o prvo, gotovo niti jednu pjesmu nije napiso Toše nego - pogledajte www.diskografija.com. Dalje, sjetite se Željka Bebeka, Zorice Kondža, Maje Blagdan, Gorana Karana i niza izvanserijskih pjevača - đe su sad? Pjevaju prastare pjesmice i nema ih niđe. Ne zato što su loši izvođači nego im nitko više ne piše; ne stvara umjesto njih. Dakle, jedno su obični pjevači, a drugo su stvarni autori pjesama i tu ja ta vrijednost. I nije fer prema autorima, a spominju se samo Toše ili Mišo ili ne znam koja zvijezda.
Vrijednost je u tekstu i glazbi i naći će se uvijek netko tko će ju otpjevati, ali stvoriti pjesmu mogu pravi znalci i umjetnici. I stvarno nije fer prema tim vrijednim autorima. Sjetimo se Runjića, Novkovića, Kalogjere, Dedića i ostalih velikana o kojima se prije nije ni znalo da postoje - znalo se samo za izvođače njihovih pjesama ...
Kad vidim one odvratne nogometaše i ostala koje se prodaju za politiku ko prostitutke...
Postoji jedna kletva koja kaže: "dabogda imo pa nemo". A kažu da je od te kletve još gora ova: "dabogda nemo pa imo pa opet nemo".
Nijesam od onijeh koje koriste kletve nego sam se zamislila zbog jednog komentara: što nas to tjera na suze, a ponekad i na očaj. Mnoge cure plaču nad svojom sudbinom jer ih je ostavio dragi. Smak svijeta?!? I stvarno je tako. Najviše nas boli kad nešto izgubimo a ne ono kad nešto nemamo. Ono što izgubimo imali smo ko zrak, ko vodu, ko hranu za normalni svakodnevni život. I tek kad to izgubimo shvatimo koliko nam je značilo.
Naravno da ima situacija kad čovjek godinama strpljivo čeka svojih 5 minuta, ali ih neki nikada ne dočekaju. I to je stvarno nepravda. Ali često smo sami odredili tok svoje sudbine (ne)prepoznavanjem pravog trenutka ili prave osobe, ako govorim o vezama.
Malo sam se zanijela ovom temom jer običan čovijek nije do kraja svjestan da smo svojim načinom razmišljanja i djelovanje oko sebe sačinili takav gard koji će nas upravo dovesti onome što smo uzgajali u vrtu svoje duše: sumnja, zavist, strah ili dobrota, povjerenje i borba. I kad imamo nisku prijatelja isto smo ih nečim privukli. No vrlo često se dogodi ono čega smo se najviše plašili, ko po Murphijevu zakonu. Ali je taj zakon u nama, a ne oko nas. Stvorili smo ga u svojim mislima i svojom vjerom, ko pokretačem svega.
Da, vjera je pokretač svega. Vjerujem i zato to činim. A sumnja i rezigniranost su drugo lice nas koje kod nekih dominira - jer okreću leđa istini. Plaše se vidjeti ono što jeste. Plaše se sebe ...
from the Kajland 
