Trenutak...
14.01.2005., petak
Onaj osjećaj...
|
Jeste li se osjećali kada onako prazno, kao da vas ništa nije volja, kao da je sve dosadno, kao da vrijeme nikako ne prolazi, a vi što god da napravite nije dobro ili pak radite onako preko volje, a opet vam je na pameti da još uvijek nešto fali??? To je čudan feeling. Da se zastane, da se može iskočiti iz samoga sebe u neko drugo ja, i da se onda može sve to zajedno promotriti sa strane, objektivno, štošta bi se moglo naučiti. To je barem moja pretpostavka. Ali taj feeling o kojem sam pričao, tek nakon što sam razmislio o čemu se radi, kad sam rasčlanio problem, shvatio sam da ustvari i nije problem. Ali ipak je. Da razjasnim. Shvatio sam da sam zaljubljen, i to veselo ali tamo gdje sunce sja, uvijek se prikrada jedan oblak. Taj oblak je naša daljina, što bi značilo da smo jako udaljeni. I to mi je počelo malčice smetati, iči na živce, kopkati. Još i prije sam imao slučaj gdje se daljina ispriječila između mene i ... ali to tada nije bilo to, što bi značilo da je to prošlo, ali mi nije više žao. Ovo sada je ipak nešto posebno, bar mi se tako čini. Kad se sjetim nje, jednostavno mi je bolje, javi mi se nesvjesno osmijeh na lice, a kada to shvatim, još mi je draže. Ali nje nema tu. Nema je kraj mene. Mogu reći još samo:Dosadno je bez nje!!!. |