Srpanjska Brojalica Nedostajanja
Nisu koraci duše u pretvorbama i kapljama, dospjeli naslutiti dašak Juga u
razdrljenim zavežljajima Sjevera. Blistaji i bljeskovi iz sviju smjerova. Prazan sandučić iz davnina. Vlažni tragovi ljudskih stopa i zastajanja između ulaza i stubišta. Hvatište uspona s ponešto blatne pomisli namočene u kristal. Neizgovorena riječ. Progutana pitanja. Misao tvrda i sjajna kao ledenica pružena s nevidljivih krovova. Danak dana. Dadžbina trajanja. Četrnaesti, petnaesti i šesnaesti kat, pa povratak. Dalje se nije dospjelo. Dalje su svemirska putišta i nestanci daha.
Kamo god pogledam, Vjetar Vas spominje svojim tajnim družbenicima, s kojih raznesoše na sve strane svijeta zlatne uzdahe dlanoliki listovi. Ima Vas premnogo od kristalne pregače s usnulih poljana, do blijedoplavih strmina nebeskih svođenja. Postajete sklad, rijetka ptica, šapat, znamen, okus daljine, treptaj boli, vitica plamičaka, uzdah prepunog grla, vatra tišine, niječnica bezdana,
topli pokrov u skrovištu dlanova.
Postajete božansko lice u tkanju pamučnih srpanjskih jastučnica.
Nešto je palo s krova i proizvelo lom nemira. Pomakoše se stremenja svijeta.
Drhtaji pukotina progutaše jeku šumskih dumača. Navagnuše se ravnoteže i smjerovi nad rastvor razuma. Pucketaju naprsline nepomičnosti.
Blaguju svrdla u središtima. Bliskost posvema kao slabost.
Blagost nemoći, kao kad istječe život s posljednjim kapljama.
Vir ponestajanja. Za Vama zavrtložila se smrekovina
u krugove zeleno-bjeličastih tama.
Nisam u posjedu čovječanske pameti
što pozna izlaz iz ovog Začaranog Beskraja.
(Silno mi nedostajete.)
((bez primisli))
(Šetnja je vodenasto-krošnjasto-kišobranska riječ
za predivna koračanja uz Vašu sjenu.)
(Mjesec ne zna pravo izlaziti bez Vas.)
(Rijeke teku bez vilinske duše, jer se dugo u njima niste ogledali.)
(Svijet postade izvrnuta orahova ljuska,
otkad ste samo tajanstvo.)
(Silno mi nedostajete...)