Posljednje Pismo Prijatelju
Posljednje Pismo Prijatelju
(Govor na posljednjem ispraćaju Čovjeka i Prijatelja
gdje se Sunčanim Ljestvama uspinje duša na Nebeski Brijeg
kraj crkvice iz XII. stoljeća, pred kćerima i sinovima
plodne bilogorske grude, pred licem vjetra nad poljima,
dalekim šumama i ptičjim letom u sunovrate visina,
pred pravilno učinjenom udubinom u zemlji,
preko koje stajaše prebačena suha pletena užad,
pred križem sa riječima i brojevima,
pred njišućim lomljivostima u krošnji jablana,
pred suhim travama i žitnim strništima,
pred svim pitanjima svijeta, slabošću, bunilom bića,
pred strepnjama i šutnjama i pred Bogom.)
Teško mi ljudi možemo govoriti iza Nevidljive Ruke Smrti.
Teško svi mi zajedno možemo nešto dodati na posljednjem ispraćaju
jednoga čovjeka, kad nas uvijek obeznane i presijeku niti vječnog reda
po kojemu smo stvoreni, načinjeni po slici Božjoj, krhki i savršeni
da budemo tako puno svojim bližnjima i najednom samo prah
i duša plaha, neuhvatljiva u topao, mirisni srpanjski dan.
Na sretištu smrtnika i neba poznaju se djela, putevi i Imena.
Pred jednim Imenom, putem i djelom mi ovdje stojimo danas.
Josip Mladina koračao je zemaljskim drumom laka i vedra koraka.
Nije se bojao tereta i nije uzmicao od nedaća, ni svojih ni tuđih.
Nije se uklanjao ni poslu ni trnju, davao je sebe svome selu,
svojoj obitelji, svojoj općini, domovini i rodnoj grudi.
Davao je sebe kako se daje bez razmišljanja, puno i previše,
snažno i silovito. Bio je čovjek koji je najprije rekao DA i MOŽE
a tek se poslije zapitao koliko će ga to stajati.
Malo toga ostane zapisano na kamenom ljudskom spomeniku.
Godina rođenja, godina smrti i pokoja tajnovita, plemenita riječ.
Ono što ostaje zapisano u živim spomenicima ljudi, u grudima
suvremenika ne da se riječima izreći ni u kamenu isklesati.
Josip Mladina, čestit i vrijedan sin naroda hrvatskoga
dobar muž i brižan otac, čovjek i prijatelj. Sin, brat i oslonac.
Nagao u poslu, brz u odlukama, čvrst u onome što obeća.
Općinski vijećnik Općine Bilogorski Hrastovac u 3 mandata,
u jednom zamjenik načelnika. Društveno i nacionalno svjestan.
Pošten, pravedan. Glasan i nepomirljiv kad god se pokazala nepravda.
Jedan od osnivača i 1. dopredsjednik Šahovskog kluba za rad s mladima
koga je nesebično i svojski pomagao
kad se za uspjehe djece ovoga kraja još nije daleko čulo.
Uvijek u akcijama Crvenog križa, vatrogastva i mjesnog odbora,
uvijek spreman pomoći danas, kao da je znao da je već sutra prekasno.
Nosio je zemaljski križ oca koji traži po svijetu lijek za svoga sina.
Najteže kušnje i boli za nekog kome je podario život. Strepnje. Pitanja.
Malo nas je ovdje znalo s kakvom se težinom u srcu taj čovjek budi
i s kakvim tamama zaspiva. Mnogi bi se slomili i rasuli očajno
Boga pitajući: ZAŠTO? ZAŠTO BOŽE MENI ČINIŠ ŠTO JA NE BIH
NIKOME NIKADA? A on je nastavio hrabro. Do kraja. Do granica izdržljivosti, snage i razuma. Nikad nije štedio sebe i zato je sobom i platio borbu sa silama koje se ne mogu promijeniti.
Ali, nije bilo uzalud. Nije uzalud živio Josip Mladina i nije malen ostavio trag. Postoje spomenici svjetla u ljudskim grudima, živa i plamna sjećanja na čovjeka što je gorio kroz život u jedno nemirno doba kad se rađala i stvarala domovina. Nama koji ostajemo neka je svijetao primjer
kako se sin hrvatske zemlje bori s nedaćama, kako se topla i sveta duša kršćanska Bogu predaje iza boli i nevremena, žilava gdje je trebala liti krv, znoj i suze, meka i nježna gdje je trebala biti blagi očinski dlan.
Ne tugujte neutješno za Pravednikom jer njegova je duša kod Gospodina, rekao bi i Prorok da je sada s nama.
Nitko se ni od koga na ovome svijetu ne oprašta dok žive djela i sjećanja. Sve će nas jednom okupiti vojska anđela u jedan božanski narod. Stajat će tamo Josip Mladina uz bok hrvatskim junacima i pravednicima srca. Nasmijat će nam se toplo, jako i široko, kako je uvijek činio, kad sve boli zemaljske prestanu sustizati ljude. Svi smo mi ovdje iskušenici jednog velikog božanskog iskušenja. Josip Mladina oprašta se danas s nama časno i ponosito, načinom čovjeka koji je dao sve što je imao.
Kad ostanemo sami svatko sa svojom najdubljom šutnjom, znat ćemo da je vrijedilo. Moralo je vrijediti odživjeti takav silovit napor životni.
Neka Ti je sretan Nebeski Put Dragi Prijatelju.
Nikada Te nećemo zaboraviti.
U ime Općinskog vijeća, Općinskog poglavarstva, načelnika i čitavog općinstva Općine Bilogorski Hrastovac
U ime svih ljudi dobre volje
i moje skromno osobno ime, Dragi Josipe,
evo primi naše posljednje ZBOGOM.