Čarobnjaci postoje
Nova R. Stručni skup učitelja BB županije. Polumjesec nad ljupkom školom izvan glavnih puteva. Oko 40 učiteljica razredne nastave (za neupućene to su one koji cijeli vijek uče niže razrede) međusobno priča u isti glas, a da ih to uopće ne smeta. (Zvučna kulisa: nesnosna. Slikovni pregled: raskošan Olfaktivni (mirisni) efekt: miješano-aromatično-znojan.)
Neka poznata lica u prolazu nude onu ishitrenu neiskrenu grimasu najdražeg smješka. (Odviše čitaju braću Grimm(as), dodao bi zlobno moj Unutrašnji Skeptik.) Moja stolica ovdje postavljena je nasuprot velikog prozirnog koša za drugu najpopularniju igru današnjice. Glava predavača stajat će točno ispod one nevidljive putanje, kojom kroz erotično utegnutu mrežicu
prolazi teška crvenkasta lopta. Neću dalje vizualizirati.
Mladi kolega, očito svježe primljen na teško ishodivo radno mjesto (zlobnici kažu da primanje preko veze, bez presjedanja, stoji 2.500-3000 novih valutnih jedinica Ujedinjene Europe), uživio se u fotografiranje skupa sjajnom digitalnom napravicom. (Izvannastavna aktivnost: potrčko. Smjer: ulizica. Podrazred: uvlakač.) Pokušava iskosa obuhvatiti sve nazočne u jedan mah, što mu baš i ne uspijeva. U neprilici mu je umalo pobjegla jedna preglasno pomišljena misao. Pokušavam prikriti kombinaciju suosjećajno-podrugljivog smješka. Meni bi sličan manevar uspio u prvom pokušaju, zahvaljujući bazi od 2000 fotografija s natjecanja i putovanja. U čemu? Taman posla, da Vam i to još kažem. Osvrćem se oprezno. U vremenima čeličnog Josifa Visarionoviča sličan bi napis završio u ledeništima Kolime.
Nakon kraćih ceremonijalno-okupljališnih uvijanja, skupić je napokon počeo. Uvodni govor gospođe ravnateljice mogao bi se svrstati u rubriku «Lapsus Queen». «Nadam se da Vam ovo neće biti prvi put da ste ovdje!» (Ne doista, neće nam biti prvi put!) «OŠ Nova R. smještena je u Općini Nova R.» (Ta nije valjda u Novom Vinodolskom!) Jedva se nekako ispetljala iz govorancije, za čiju je nespretnost neizostavno kriva nova odjeća. Mora biti.
Zatim riječ uze voditeljica aktiva: «Da nisam učiteljica, bila bih prepelica...» Pokroviteljska poza i maglena dobrodošlica prešećerenim glasićem i intonacijom primjerenom obraćanju maloumnima. Obećaje nam procvat osobnog i prosvjetnog rasta.
Jasno. Takva obećanja ne stoje ništa, a nude zanos ravan onom iza otkrića parne kupelji.
Napokon predavanje. Kao da silazimo u sve niže krugove zdanja poslije Čistilišta.
(Bez primisli, molim!) Predavačica iz Osijeka. Učiteljica razredne nastave Sandra C., koautorica udžbenika-čitanke iz materinjeg jezika. Lijep početak. Spominju se Rim, Grčka, Gutenberg. Trema uzgred spomenuta, brzo se izgubila. Pametno i sugestivno govorenje.
Počinjem uživati slušajući taj glas.
Receptivnost ostatka skupa podsjetila me na stado švicarskih goveda dok promatra brzo nailazeći kišni oblak. Većina nazočnih bi nakon 5 nastavnih i nekoliko svaštarnih urica, teško izašla na kraj i sa elementarnijim rečenicama. Mozak im preskače informacije istom brzinom kojom ih prima. Stanje slatke uspavljujuće tuposti obuzima ljudstvo. Nespretno lijepljenje plakata na tren ih razbuđuje. Počinju prva brbljanja i došaptavanja. To je zabranjeno, ali se potiho proširi. Neki učitelji jednostavno ne znaju slušati druge. Ovo je mnogima od njih vrsta najgore kazne. Ne smjeti govoriti i govoriti i govoriti...
Koje li ironije! Čuje se vjerska rečenica učiteljskog nauka: «Djeca u nastavi premalo pričaju, ili govore samo DA ili NE.» Pa nisu ona tome kriva! Nastavlja dalje: «Treba upućivati djecu da je pisanje proces» Pokušavam dokučiti što inače djeca misle da je pisanje
i onda mi misli odvlači nesretni Kafkin Proces. Toliko o usredsređenosti na materiju skupa.
Na spomen male vježbice nazočni se stidljivo meškolje. Treba opisati najšareniju moguću sličicu. Pa stvoriti pričicu. Pa ju prepričati unutar grupice. Dirljivo infantilno. Zašto nam se obraća s toliko umanjenica? Aha... poanta je u zajedništvu, združenom radu, zabušavanju s osloncem na druge, zatomljivanju jedinstvene osobnosti. Na kraju mora ispasti jedan kreativan zajednički sastav. Prvo idu asocijacije, pa propitivanja, pa samostalan rad.
Svi su oduševljeno prihvatili spasonosni prijedlog da se taj dio uopće ne radi. Kao, zapamtili smo bit. U duhu kooperativnosti najpasivnijeg mogućeg sjedenja (ljudi u kinima su 10 puta aktivniji, jer čine koješta rukama dok gledaju (bez primisli!)) nastavljamo dalje. Tko se nadao nečemu suštinski novom – razočarao se.
«Dijete mora vidjeti svrhu pisanja». Najbolje bi valjda bilo izdavati piratske novine.
Sad se dijele neke fotokopije kojih ima samo 20 i počinje neviđen grabež. Jasno je da ih ne mogu svi dobiti, pa će ih davati grupno, po školama. Naravno, neke škole varaju i uzimaju si previše. Čuju se glasni prigovori. Oni što su prvi dograbili papire brzo ostaju bez oduševljenja: Ništa posebno. To malo umiruje one kratkoruke i one što ostadoše kratkih rukava.
Predavanje teče dalje, kao potok u kojeg je netko ubacio perilicu rublja. «Je li Vam poznata tehnika grozd?» Desetinku, dvije nasta tajac. Svi govore i mumljaju JEEE... a kladim se da barem dvije trećine sudionika nemaju pojma o njoj. To se zove bezazlena, nekažnjena, bezočna kolektivna laž. Gotovo da je i ne doživljavaju kao neki grijeh.
Predavačica ciljano koristi prste, ruke, glas i dlanove. Kao da plete u zraku nevidljivu mrežu. A prsti su joj sve tanji i gipkiji, kako glas klizi tonalitetima. Sugestivnost raste kao na blagdanskoj euharistijskoj svetkovini (npr. katoličkoj misi na Cvjetnicu, za neupućene). Par tisuća godina unatrag bila bi plemenska svećenica. Iscjeliteljica. Ni dobrote joj ne manjka. Šteta što je ušla u odaju nagluhih slušača.
Opet se dijele papiri, što je razlog za novi val nervoze. «Netko će nešto dobiti a ja neću. Kakva grozna pomisao!» Ovaj put su to «Znakovi za pogrješke». Kako ispravljati netočne sastave. Podsjeća na topografske znakove. Onaj za novi redak me tako neodoljivo podsjeća na most. Dok priča o glagolima, predavačica skuplja dlanove kao da će piti vodu iz njih. Kao da je blizu nekog šumskog potoka. Pa onda nabrajanje s nevidljivom svirkom kažiprsta po jagodicama ostalih prstiju. Kako dražesno! Ti prstići su nečija velika sreća.
Stiže novi papir. Upada u oči besprijekoran rukopis. Pa mala prezentacija vlastitog udžbenika, tek onako, «by the way»... Opisuje svoj udžbenik kao u pjesmi «Jer smo totalno drukčiji od drugih». Sad se obrušila na diktate i «papagajski» nivo znanja. Kako joj lijepo stoje te neobične naočale s pravokutnim okvirima u stilu elitnih berlinskih D.J-a.
Predavanje je završilo. Prezentacija teče proplancima žamora. Sve pršti didaktičkim i metodičkim modelima. Kad ju ovako slušam osjećam se prevareno što sam uzeo početnicu iz konkurentske izdavačke kuće.
* * *
Slijedi domjenak. Okrjepica. Neizbježni štandovi knjiga i priručnika nasuprot stolovima s hranom. Vrlo promišljena ribolovna tehnika. Samo, slaba je korist, kad je ovo ljudstvo sviklo da bez prijeke potrebe ne otvara novčanik.
Brzo nas dijele na dvije nove radionice: likovnu i matematičku. Pošto moramo na obje, odabrah prvo ovu logičko-aritmetičku. Kako ja inače ne jedem na skupovima, diskretno sam izborio prednost prvoulaska u praznu učionicu. Nisam mogao umaći jedino zbirnim pipcima istodobnih glasanja. Godilo mi je nešto tišine sačuvane po uglovima. Učionica je stara, ali ukusno ukrašena. Ovdje radi netko poletan i likovno emancipiran. Na nježnoplavim zidovima sunce, mjesec, zvijezde i oblaci. Nježno, asocijativno, gotovo nestvarno.
Pomalo sam znatiželjan kako će izgledati matematički autoritet gospodin Boško J. Preko stolice je prebačena neka moderna, svijetla jakna, a tu su i dvije torbe: putna i službena. Grafoskop u stanju pripravnosti. Tema: Zadaci zadani riječima u nastavi matematike. To me podsjetilo na jedan moj rani autorski uradak s početka službovanja u selu P. «Jedan pastir ima 3 ovce, a drugi pastir ima 2 ovce. Koliko ukupno ima pastira?» Većina djece je zadatak riješila ne razmišljajući previše, baš ovako: 3 + 2 = 5. Nisu ni čitali pitanje. Svikli su mehaničke brojke u zadatku i riječi ukupno, zajedno ili sve skupa, povezati sa zbrajanjem. Nisu kriva djeca već stupidna šablona koja ih je navikla na takav izlizani matematički postupak, bez prevelike uporabe problemskog mišljenja. Ali, tko sam ja da osporavam sustav poučavanja čudesnog svijeta brojeva?
Ulaze prvi okrjepljenici, pa zatim drugi, a onda čitav preostali val. Tajna te žurbe je u tome da se boje kako će ostati slobodna samo prva mjesta. Zlatno pravilo odlaska na učiteljske radionice glasi: Ne sjedaj preblizu predavaču. Može mu pasti na um da te nečim zaposli, ili ne daj Bože, nešto zapita. A onda je ušao On. (Sličnim tonom je oslikan ulazak silnog čovjeka s puškom u šumu, u romanu «Bambijeva djeca»).
Ozbiljan prosijed gospodin u besprijekornom sivom odijelu, prekrižio je ruke na prsima i nervozno šetkajući počeo najprije pogledavati pod. Na zidovima je srećom dosta plakata, pa se može graditi da ih čita. Ni njemu ovdje nije previše ugodno. Baš me utješila ta pomisao.
Jedna ga je učiteljica-ulizica pozvala na razgovor u dvoje. Ulazi neki brkati kolega s napola pojedenom krafnom i pita svoje dvije pratilje: Đe ste mene stav'le?» Uporaba magične rječce «đe» izazvala je podsmješljiv pogled građanskog dijela nazočnih. «Izgleda da sam ja najtanji, pa moram najviše pojest!» Neuspjela šala samo je pogoršala dojam. Ne žalim ga. Da nije upao tako glasno, ne bi se toliko izblamirao. Odmah sam se sjetio svoje stare, nikad zaliječene alergije na preglasne primitivce. Mislio sam da je ovdje neću osjetiti. Ali, umirujem cinični dio sebe. Čovjek je dobričina, predugo zaposlena na selu. Lakše mu je pričati o uzgoju sanskih koza nego o seminaru.
Jedna od neodoljivica u najboljim godinama zavjerenički me poluglasno upitala: «Oće past kakva pjesma?» Zapazila je da nešto intenzivno pišem. Nekim ženama ništa ne promakne. Moram brzo odgovoriti. Ne smijem sada privlačiti tu vrstu pozornosti, a taman sam se raspisao. Ne valja biti upadljiv. Svatko voli zaviriti pod takav kamen. Srećom, predavanje će početi, pa mogu zatajiti odgovor.
Jedan od najplodnijih autora matematičkih udžbenika u Hrvata, uzima riječ. Ovdje će se rješavati zadaci u grupnom radu. Želi otkriti koliko se zadataka može riješiti u 60 minuta. Ovo će se dakle, otegnuti. Poslije mi idemo na likovnu radionicu, a oni na ovu. Prerano sam se poveselio da je blizu kraj. Najbolje je da isključim periferni brojač pješčanih zrna.
Stigoše i upute za rad. Počela su i prva nesnalaženja. U našoj grupi čita učiteljica L.
«Piš'te 9 jabuka» ona nikada neće promijeniti svoj simpatični melodiozni akcent iz zemlje stećaka. Jedna stara kolegica pokroviteljski se ubacuje: «Ajde vi mladi, vi ljepše pišete». Kladim se da je na početku karijere davala prednost starijima, jer oni imaju više iskustva. Providan generacijski trik. Sad se prepiru o načinu rada. Iritantna graja. Neki ne vide čitati. Uključuje se R. U grupi nas je 9, očito nedovoljno ili previše za ozbiljan rad. Postupak zadatka je novi kamen spoticanja. Misli mi bježe na sutrašnje pripreme za mini-maraton. Za tjedan dana je Dan športa. Trčanje od Začarane Doline do matične škole. Jedna slučajna ideja izrodila se u projekt. Tako to ide kad ne znam šutjeti pod točkom «Razno» Učiteljskog vijeća.
Odnekud se stvorila dosadna muha i vratila me u realnost. Baš spasonosna slučajnost.
Čitaju se zadaci o Ivici, Marici i kasici. Dio mene je očekivao da će reći vještici. Snaga primisli i predrasuda. Joj, koliko ishitrenih prijedloga i nesuvislih pristupa. Predavač nas požuruje. Ako me predavač zapita, što to toliko pišem, reći ću da sam školski domar koji je dovezao učiteljice. One tako aktivno sudjeluju u radu.
Što ćemo suštinskog ovdje saznati? «Ja znam napamet, što 'b reko moj Anđelko!» dobacuje stara kolegica. Došli su do zadatka koji zahtijeva uporabu x-a. Predavač sjeda za svoj stol i misli svoje misli, pa se opet podiže i kreće od grupe do grupe. Na licu su mu tragovi umora, godina, borbe i teškog karaktera. Ima još neki izraz, nalik onom poslije skidanja velikog tereta. Nešto tegobno u životu riješio je u svoju korist. Uključio se u jedan naš zadatak. Lakoćom vlada situacijom. Učiteljica J. za koju je njen predmetni nastavnik svojedobno rekao da ne zna čuvati ni dvije nacrtane ovce, prednjači glasnoćom. Nešto je bilježila u svoj rokovnik. Stara kolegica se zapiljila u mene kao kokoš koja je ugledala ježa. Otvoreno opstruiram rad, a opet, nešto prebrzo pišem. Možda sam špijun novog ministra poslan da razotkrije ljudsku glupost među učiteljima. Tko zna što je još pomislila.
Skupina 4 našla je aporiju u jednom zadatku. Nejasna formulacija otvara dvojbe o pravom smislu pitanja. Ksenofan, Parmenid i Zenon zapljeskaše nam iz nebeske dvorane za razbibrigu mrtvih. Predavač to rješava sa smješkom. Još minutica. Ubrzano se završava. Iako nije službeno objavljeno, zahuktalo se natjecanje među grupama. Svi žele završiti prvi. Prvi su najpametniji. Najbolji. Svi misle za sebe da su to baš oni. Puštam ih da se goste tim uvjerenjem. Ja nisam ni najbolji ni najpametniji. Samo drugačiji i malčice svoj. Pobjeđuju oni iz grupe 3 uz glasne ovacije. Lijepo je vidjeti djetinju radost. Ostali pokunjeno traže krivca
i krticu glupavih u svojim redovima. Brzo nastavljamo dalje.
Gospodin J. uzima u ruke svoju matematičku zbirku koja je nesumnjivo kvalitetna. Objašnjava njen temeljni koncept i njene nesumnjive prednosti pred ostalima. Njihovih autora ovdje nema pa mu lakoćom sve vjerujemo. Brojna su poboljšanja. Baš me zanima što bi na ovo rekli Ćurić ili Markovac, te Đurovići. Trebalo bi ih jednom sve suočiti. Ovakvoj prezentaciji inače nema prigovora. Uvjerljivost je savršena. Dobar matematičar bi sada lijepo mogao izračunati koliki je njegov udio od prodanih otprilike 10 000 udžbenika u našim školama. Prosječna cijena 35-40 Kn. A tu su još zbirke, vježbenice, listići i kontrolni zadaci. Sve skupa preko 100 Kn po djetetu. Shvatljivo je da se radi o interesantnom kolaču. Ako potraje ova zbrka s hrpom autora i autorskih prava, a distribucija ostane u neredu, gospodin će lijepo unovčiti svu svoju neospornu kreativnost i marljivost. Šteta je samo što se kod nas svake godine baca masa odbačenih i neupotrebljivih naslova, a jadni roditelji iznova i iznova plaćaju skupe komplete, bez mogućnosti da im mlađa djeca koriste knjige starije braće.
Komentiraju zadatak s kotačima automobila. Stara kolegica dosjetila se rezervnih kotača što je pokvarilo rješenje. Zadatak s jatom ptica oživio je atmosferu. Učiteljica J. prva je riješila. Sva je ponosna. Njen predmetni nastavnik se očito prevario.
Sad se opet dohvatiše prijepora oko zadataka za natjecanja. Smiju li se djeci priznati rješenja dobivena metodom pokušaja i pogrešaka? Smije li se Magellanu priznati otkriće prolaza!? Pa kraj. Simpatičan zadatak sa zamišljanjem broja godina. Svima je brzo pogodio zamišljeni broj. Privid magičnosti u matematici, a sve je tako logično i razložno.
Radionica je završila. Dio ljudstva razmišlja o bijegu sa likovne radionice. Spominje se brojka pola 8. Neki moraju voziti još čitav sat do kuće. Nastavlja se okrjepa. Čaše, šalice, kolači i pripravci pažljivo se uzimlju prstima. (Čudnovato, nitko nije otišao oprati ruke.) Neki to rade pazeći da se ne omaste, a neki da prikriju drhtavicu. Dan je bio dug, ne zamjerimo im.
«Ajme meni, sitnog pisma!», učiteljica J. zavapila je u prolazu hodnikom, vidjevši moj sitnopis, nalik zlatarskom. Odredište: ženski wc. Odgovorih joj smješkom. Kaput, mobitel, torbica i naliv-pero zasmetat će joj tamo. Čuju se udarci iz tijesne kabinice. Mora da je precijenila zapreminu tog prostora i o nešto gadno zapela. Hodnik izdajnički pronosi zvukove.
A onda se raspričala s još nekim tamo. Njoj su sva mjesta idealna za brbljanje.
Preselili smo u učionicu za likovnu radionicu. Plan o bijegu svima je propao jer nismo dobili potvrde o sudjelovanju. Kakva podlost organizatora!
Predavač je ovdje nešto mlađi. Zagrebački akcent: «Mogu li privuć Vašu pažnju?» Jao, dijele se potvrde.
A onda čudo. Taj mladi profesor (Huzjak) je izuzetno inspirativna, nadahnuta i maštovita osoba. Našao je poveznice između glazbe, matematike i svijeta boja. Toliko lakoće, vedrine, razigranog uma, humora, blage ironije i nepredvidivosti. Jednostavno Čarobnjak! Divno je sresti ovakvu osobu. Ovo je stvarno ugodno iznenađenja. Čarobnjaci postoje!
Vrijeme je zastalo pa poletjelo. Učionica postade Hram Duha. O, kako mi je samo to nedostajalo. Nigdje ja nisam bio toliko blizu istinske sreće doživljavanja kao u školi. Nažalost, nisam baš često u poziciji dijeliti blizinu ovakvih osobnosti. To je toliko rijetko, da već poprima razmjere čuda.
* * *
Kakav neobičan dan. Jutros sam pogazio sivo-crnog pijetla. Mislio sam da je to znak za prometnu nesreću i zamalo doživjeh jednu s rastresenim vozačem dostavnog vozila. Da nisam pazio, udario bi me bočno. Ispričavao se. Razumjeh ga.
Ali, moje putovanje još nije završeno. Još mi se svašta može dogoditi, osobito ovakvome pod dojmom. Još mi u glavi ostadoše Čarobnjakove riječi o spiralama boja.
O, kako će mi nedostajati ta nadahnutost!