Ljudi u tajni tekućine
"U ljudski um se ne prodire..."
Doista snažna riječ. Vjerovao sam nekada
da se oni koji vole nekim osobitim načinima
umiju pretvarati u tekućine, pa se sretati
i doticati iznutra. Tako ste Vi nekako
lakoćom mogli nastavati moju krv,
moje stanične drhtaje, pa čak i one
slane kaplje što klize niz lice.
Znate, ja sam u filozofiji svoga
romantičnog pjesništva sklon
raznim pretjerivanjima, mitološkim
i ontološkim konstrukcijama i počesto
iskreno vjerujem da ste Vi više
od same žene, da ste Vi više
od običnog bića. A sada mi je milije
i prirodnije voljeti Vas baš u Vašoj
običnosti, jednostavnosti i onim
priprostim znakovima ljudskosti,
čija Vas ukupnost ipak tako jako
razlikuje od svih. Najdivnije s Vama je
osjećaj. Osjećaj teško objašnjiv
da se svijet pod nama i u nama pomiče.
Osjećaj da zvijezde klize točkastim
tračnicama. Da kreveti imaju pramce
i jedra, a naše postelje da plutaju
svemirskim prostranstvima bez kormila
i sidra. Vi dajete onaj fini osjećaj
nestrpljivog življenja. Pomičete zavjese
mislima i dotičete blage kretnje sjena
u njihanju sobnog lustera, pod kojim
piše neka zanesena duša.
Vi dajete osjećaj zanosa.
Osjećaj da su sva cjenkanja nebitna.
S Vama nema strahova.
Magle hodaju s rukama u džepovima,
a sutoni su početak bajke kojoj se
ne može predvidjeti kraj.
Nema s Vama sladunjavosti, jer
Vi pijete iz vatrene posude samoće.
Neuhvatljivi ste jer visoko uzdižete
samosvijest osobite žene.
S Vama nema lake emocije.
Banalne vibracije.
Od Vaše energije se može roditi i umrijeti
i opet roditi, za nešto što ne znate ni Vi,
je li iskušenje, tajanstvo ili naš novi svijet.
Vama se može vjerovati.
U Vas vrijedi vjerovati.
Vi ste najljepše otkriće sna u tijelu žene
zbog kojeg sam rođen i ne pitam,
od kakva će sječiva biti moja smrt.
Vi koja bi uvenula bez slobode,
toliko lijepog meni dajete,
koji ne znam koraknuti bez svoje tamnice.
Divni ste.