|
Istina je. Suzdržavam se. Uhvati me i dođe mi da ti pošaljem riječi dvije. Ne one dvije!
“Uđi slobodno“, premda nije moj stil, ali eto…. Samo te dvije riječi. I znam da bi razumjela. Ti uvijek razumiješ, samo se nekad pretvaraš da nije tako.
Vidi da li dišem….
Dobro da razum prevlada, ne bi imalo smisla da opet posustanem. Sve ti je jasno. Uvijek je tako bilo. Ne znam zašto sam pomislio da će biti lako.
I razumijem zašto mi ne olakšavaš, samo se nekad pretvaram da nije tako. Razumijem ja puno toga i svakog sam dana pametniji. Baš kao i ti. Da nije tako bilo bi žalosno. Ne mogu protiv sebe i ne zaslužuješ me takvog. I to nam je jasno. Zašto je onda sve tako sjebano ako nam je sve jasno i sve znamo? Eh, da znam odgovore ne bih bio ovdje. Sigurno.
Svakog dana se sve manje bojim…. I sve se manje lažno nadam. Postalo mi je jasno što mogu, a što ne. Čovjek koji je svjestan da postoji granica može daleko dogurati ako ga ta granica ne sputava.
Možda sam ja tvoja granica, a ti moja.
|