utorak, 06.05.2008.

Nebo je danas plakalo

Zajedno sa mnom.... Da mi pomogne i pravi društvo. A ja nemam kaj reći.

Želim zaspati i ne buditi se tjedan dana; da sve prestane i prođe. Da zaboravim.
Ovako ne mogu rečenicu napisati, za riječi mi treba viljuškar da ih izvuće van.
Jedva dišem, a ne znam zbog čega.

RECI MI ZBOG ČEGA! RECI MI ZAŠTO!

Kao da sam klaustrofobičan. Kao da jedva postojim, a mislim da me nema.

Zašto me nisu naučili kako se smijati? Oni mene uče da budem pošten i marljiv.... Koji će mi to kurac? Kad sam nesretan.
Mama, postao sam kreten! Ruke, noge, vidim, čujem, govorim, sit sam, na toplom, ne hodam gol ni bos, imam prijatelje, još malo i diplomu.... Nebo je granica.
A ja nesretan. Mama, sebičnost me pretvorila u budalu!


21:35 | Komentari (1) | Print | ^ |

<< Arhiva >>