Toliko tužan da ni Balaševića ne mogu slušati. A uvijek mi pomogne kad treba, razvedri sa svojim tužaljkama, ali ne i danas. Danas mi se stegne oko srca i zastane nešto u grlu. Ne kao knedla koju progutaš. Ovo stoji i ne mrda. Kad bih bar znao zašto? Da bar mogu objasniti što mi se događa!? Ljut pa nesretan.... I to traje dok ne zaspim. Bljak.
Trebao bih se zaposliti da ne stignem razmišljati o glupostima!
Bauljam po svijetu malaksalo, bez grama agresivnosti, bez krvotoka, blijed, odvratan.... Gledam po ulici i sve što vidim je bol koja me još više rastužuje.
Ljudi skupljaju boce, prekapaju po smeću za koricu kruha, a onda ih vidim pred trgovinom kako ispijaju pivo uz oblačak dima. I samo me pogode svojim djelima. Jel to nije kritično? Da me dodatno rastužuju neznanci koji me ni ne diraju? I sve kao da se lijepi na mene, nelagoda sve jača, a pomoći nema.
Tramvaj, curka, mršava, glava dolje, spava, na jakni 50kn, samo što ne padnu, pijana, drogirana, štogod, vidim da nešto ne štima. Matej kaže da diše. Barem nešto, već sam vidio naslov u novinama kako ljudi nisu satima primjetili da nas je napustila. Bila bi to istinita slika ovog bezosjećajnog svijeta. Sramim se sebe što joj se bojim priči, reći joj za novce. Netko će joj uzeti.
Na sreću padnu joj naočale sa nosa, buđenje, jedva ih je našla onako strgana, nije skužila pare, kažem joj, ona gleda i ne vidi, o Bože, ugledala je, pogleda me i nudi mi "naknadu za dobrotu". Baš mi je tako rekla.
- Hoćeš? Uzmi! Dobar si dečko.
- Valjda jesam.
- Di smo?
- Evo još malo pa Cibona.
Okreće se, ne zna di je. Svaka rečenica sve me više rastužuje. Izvadi novčanik, broji barem tisuću kuna, jedva drži novce, bojim se da joj ne ispadnu.
- Dobar si.
Nudi mi.
- Ne ću.
Ne mogu si pomoći, ali pomislio sam na što će ih potrošiti. Knedla! Nekako sprema u džep.
- A? Idemo prema Dubcu?
Frfljala je. Međimurka.
- Ne, prema savskom mostu.
Okrenula se, nastavila spavati, izašao sam.
Iskreno, nadam se da ju ne ću više nikada vidjeti. Bojim se situacije. Bilo kakve. Previše....
|