*design: Lucija ^^

Da/Ne

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

ee ...
evo mene ...napokon s normalnim postom =)
..dosta bi bilo pjesama ..! ; )
..ja sam ok ...sinoc bili kod ivane u stanu ...
ja ,MaKy .,IvaNa i Nela ...bilo je pre jebeno ...kasnije otisli do Kundre ...
i tako ...danas slavim rodendan ... , ) (inace mi je 1.9.-og ..) !
nastavljamo veceras ...he he ... i to bi bilo to ..ne da mi se pisat o drugim
stvarima .. uzivajte mi ...
pOoz ..* Grizz

... Polako nestajem na svakom koraku.. Svaki dio mene rasprsuje se i odlazi... Odlazi daleko u nepovrat... I nema povratka... Svaki dio mene nesataje zajedno sa mnom... U meni je sve zaspalo, sve j eutihnulo, svuda vlada neka tisina i mir.. Sve je otuojelo od boli... Jer bol je nemoguca da se s njom bori... Kao da malom ladjicom brzamo ususret velikoj oluji na moru... Ostaje nam samo vjera i nada da cemo uspjeti... A ja ne znam da li je to jos u meni ostalo... Da li postoji jos tracak svjetlosti u meni... Postoji... ON postoji dok je jos ovdje, dok jos ima vremena, dok nas ne bude dijelilo tisuce kilometara... Iako ce on uvijek biti blizu mene, u mom srce, njegove oci, njegov lik ostajat ce u sjecanju... A sjecanja nose bezbrojne trenutke srece i tuge, ali nedovoljno je da zbog njih zivimo, jer to bi znacilo da zivimo u proslosti.. A proslost treba ostajati iza nas.. Treba je preboliti... To nije lako jer mnogi prozive svoj zivot, a ne prebole svoje uspomene i ostaju zivjeti u njima, a to znaci zivjeti na mjestu i ne pomaknuti se... Ja zelim ici dalje, ali ne znam kako... Ono sto hrani moju dusu i daje snagu ovom tijelu da se pokrene je dovoljan smao jedan njegov slucajni pogled ili osmjeh upucen meni, a ni toga jos malo nece biti, a toga se najvise boli... On je jedina nada za ovaj moj zivot ludi, jedini kljuc koji otvara sva vrata.. Koja rasprsuje sva zla, boli i tuge...
Bez toga ja se svog zivota bojim... Bojim se kako cu nastaviti dalje, tko ce mi davat snage... Svi govore o novoj ljubavi, ali to nije lako.. Ne moze se tek tako nekoga zavoljeti.... Kad bi se moglo bilo bi lase... Da bar postoji gumica kojom bi mogli izbrisati sve te osjecaje koji nas ubijaju, ali koji nam donose srecu, koji nas ozivljavaju, koji nas vracaju u zivot od kojeg smo vec davno podigli ruke... A to moze ljubav.. Ljubav koja stvara... koja ozivljuje, a pritom i ubija...
Opet se bojim novog dana, bojim se novog susreta s njim, spoznaje da cu shvatiti da je on jedini u mom srcu i da smao za njega postoji da beskrajna ljubav koja me vine do Boga u visine, i u trenutku vraca na dno...
Toga se bojim.. DA cu osjetiti ono sto ne bi smjela, da se moja ljubav prema njemu povecava svakog dana, a sve je to uzalud... ALi ipak mora se tu pronaci neki smisao...
U svemu tome mora postojati nesto dobro..
Iako me me sve toliko boljelo, iako nisam imala snage... Ali sve se u trenutku promijenilo... Jer sam uhvatila njegov pogled koji ej bio upucen samo meni.... Da me je zamijentio... U tom trenutku ponovno sam osjetila kako ljubav covjeka moze uciniti najsretnijim na svijetu, tada sam ponovno okusila okus te ljubavi, te predivne srece.. Sve to trajalo je msao trenutak.. Jer opet se vratila ona bol u srcu, opet je nestalo sjaja iz ociju, samo je ostao sjaj suza...
Opet se vratila ona spoznaja da on ce otici i da ga vise nikada necu vidjeti.. Njegov pogled koji je u toj cijeloj gomili upucen bas meni.. Taj trenutak srece... Nece ga vise biti.. Jer ce ga on ponijeti daleko, tisucama kilometara daleko od mene...
Do tada zivjeti cu samo za taj malo tren u kojiam cu ugledati njegov lik... Iako ce se poslije tuga vratiti u njoj ce zivjeti jedna mala iskrica koja mi nece dopustiti da se potpuno predam tugi, da moje tijelo potpuno klone...
Iako znam da on mene ne voli onoliko koliko ja njega voli, bar znam , bar dio mene vjeruje da sam mu draga i znam da mi on ne bi dopustio da isparim, da nestanem...
Zato necu i ne smijem dopustiti da kad se nase oci susretnu u mojima spozna i osjeti toliku bol jer znam da mu nece biti svejedno pogotovo ako je zbog njega...
I zato moram izdrzati jos malo dok ej on ovdje, dovoljno blizu da ga vidjam...
Samo se bojim da necu prezivjeti onog trena kad ga budem susrela i kad budem spoznala da on stvarno odlazi....
A do tada se moram drzati.. Ne smijem dopustiti da svi oko mene vide kako propadam... Kako svoj smijeh pretvaram u suze...

...putujem cestama bez kraja..
..oko mene samo daljina...
... samo beskraj...
...beskraj snova..
... jer odkad sam tebe upoznala samo sanjam...
... sanjam dok sam budna..
... jer moj život je san..
... a s tobom postao bi stvarnost..
... ali na toj cesti bez kraja ja samo mali nevidljivi prolazni putnik..
... koji odlazi...
... koji se ponekad vrati..
.. da li ću se ja ikada vratiti...
... neću..
... jer ja samo samo sanjar koji sanja svoj život..
... biće koje ne postoji bez tebe...
... a tebe nije briga...
... ne diraju te moje suze koje su već presušile za tobom u očima..
.. i vapaj koji već polako utihnjuje...
... na cesti bez povratka...
.. na cesti nade...
...na cesti snova...
...na cesti sreće...
...ili pak...
...na cesti samoće...
... na cesti tuge...
... na cesti suza...
...na cesti izgubljenih i usamljenih...
... na cesti nevoljenih...
... na putu slomljenog srca...
... na cesti bez povratka...

..Grizz*

. promatrala sam te iz kutka...
...upijala sam svaki tvoj detalj, svaki dio tvoga lica, tvoga lika...
.... da te zapamtim, da ucrtam tvoj lik...
... bojeći se da ću te zaboraviti kada odeš...
... da mi sjećanja neće biti dovoljna, jer će previše boljeti..
... a suze će samo teći, teći, i teći...
...a usne će samo dozivati tvoje ime..
... u nadi da i tvoje srce bar na tren pomisli na mene...
..da se sjeti...
.. da spozna da jedno srce žarko kuca za njega iako je daleko...
... a kad jednom odeš više se nećeš javiti...
... kad budem nestajala iz tvog vidika, tako ću se i gubiti iz tvog života...
... ako sam ikada i postojala u njemu...
... a meni ništa neće ostati..
...bit će rupa u mom srcu..
...suza u oku..
...drhtaj na usnama...
...bolna sjećanja...
...ostat će samo kiše jesenje koje će me podsjećati na tebe...
...hladne zime koje će u led pretvoriti moje srce...
... a proljeća ni ljeta neće biti jednaka...
... neće biti topla...
...ništa neće biti isto jer neće biti tebe...

Sve oko mene nestaje,
samo ova nemoguca bol ne prestaje...
Kao okovima svojim me zarobila...
Unistila mi snove za koje sam se borila....
Ne preostaje mi nista vise,
samo suza niz lice spusta se sve tise tise...
Pruzi mi sada ruku, to je ono sto mi treba....
Dopusti dusi mojoj da se vine sve do kraja neba...
U zagrljaj me stopi mili...
Sjeti se samo sto smo samo na tren mi ipak bili...

Sada lako mi nije,
polako spusta se noc..
umorno kazaljka od kazaljku bije..
a ja u prazan krevet moram poc...
na usnama poljupca zivi jos tvoj trag...
u srcu sijeva pakleni jad...
ali samo ti si mom srcu vise nego drag...
ali opet iznova moji snovi dozivljavaju samo pad...
mozda je sudbina tako htjela..
znala sam da ti nitko nece ravan biti od trena kad sam te srela...
grijeh je bio sto mi je tvoj osmijeh jos uvijek tako mio...
kaznu bolnu sada placam...
jer ne mogu da zivim...
i uvijek se iznova tamo ja vracam...
jer ne mogu meni u nemir vlada i nema nacina da se smirim...
tajnu cuva ona klupa stara...
ona pamti obecanja tvoja, tvoje rijeci...
od kojih se moje srce poput lista papira nad snagom ljudskom para...
tamo za me pociva sreca ali i bol najveca...
jer ono za mene rajsko je mjesto...
jer tamo poljubio si me ti i tamo cu se vracati cesto...

... sada znam da postoji svijet izvan svijeta patnje...
... samo kukavica priznaje da ga boli i da nema snage..
... a ja sam bila kukavica...
... ronila sam u riječi bola...
... padala na dno..
... nisam se htjela podići..
... zatvarala sam se u samoću..
... nadajući se da će ova bol prestati..
... ali nije, jos je postala jača...
... samo sam tonula, ...
... dublje, i dublje..
... a usred toga spoznala sam nadu, spoznala sam vjeru,..
... i počela se dizati...
... iako još boli, neizmjerno probada...
... ja se osjećam živom...
...osjećam život...
... i živim ga...
... ne želim nestati...
... nosim se sa svojom boli...
... sa svojim životnim križem...
.... drži ravnotežu i ne klonem....
... jer nisam kukavica...
... jer volim..
... kukavice ne vole...
... one čekaju da budu voljene..

... uzimam svoju torbu...
... i spremam u nju sve svoje boli...
... sve svoje uspomene i sve svoje tuge...
... vise se moj pogled nece gubiti u daljini smiraja dana...
.. vise moje usi nece osluskivati zvuk tvojih koraka...
... jer torbu bacam u rijeku zivota...
.... neka ju valovi ponesu proslosti jer tamo i pripada...
..pripadam drugome ..pruza mi ono sto si ti do neki dan ...
..ti. izgubio si moc nad mojim zivotom...
... sada vjerujem u sebe...
... i mogu i bez tebe...
... krecem iz pocetka...
... sretna...
... slobodna od svake boli...
... jer bio si grana zimzelena koja ne pozuti....
... krecem u zagrljaj novih valova...
... onakva kao nekada...
... nasmijesena...
... iako znam da cu mnogo puta pozeljeti sve tvoje...
... vise si ne mogu dopustiti da me lomis...
... kao krhotinu stakla...
... jer ono sto imam vrijedno...
... a to je moj zivot...

Stihovi, osjecaji predoceni u rijeci ove pjesme su fenomenalni. Pjesma me svakim svojim taktom vraca u moje uspomene, u trenutke koji su bili rijetki i koji su posebni jer su bili kratki, trenuci u kojima sam bila sretna, u kojima sam mislila da sam bila sretna... mozda i jesam.. ali prebolno je da se vracam u to vrijeme, u dane koje nikada necu preboljeti i koji ce biti moj teret koji cu nositi sa sobom..
Postoje trenuci u kojima mislimo da imamo sve, da sve dobivamo, a zapravo u tim trenucima gubimo najvise, gubimo sve... Tako sam ja u jednom trenutku izgubila dio sebe koji je ostao zapecacen u onom malom trenutku brzoplete vjecnosti... Na onoj staroj klupici jednog parka ostao je zivjet dio mene... Na mjestu gdje me je ON poljubio... Nakon toga sam izgubila dio sebe i svaki povratak na ono mjesto u meni budi prazninu, budi bol na nepreboljene uspomene koje zive u meni i koje ce me uvijek sjecat na njega...
Zbogom si ti meni rekao vec odavno, ali ovaj put ja govorim zbogom ljubavi koju sam osjecala za tebe i koju jos uvijek osjecam, moram se oprostiti od nje i zauvijek joj rec zbogom jer ce me unistiti, jer ce ubiti dio mene koji je jos ostao... Koji jos zivi, a za to vise nema razloga, jer vise nema tebe i vise te nikada nece imati...
Za mnom ce samo vjetar tiho saputati nepresutno zbogom koje ti se nikada necu udostojiti reci jer ne mogu biti takva kao ti, ne mogu odbaciti sve sto me za tebe vezuje iako to za tebe nista ne znaci, meni je to sve... Necu ti okrenuti ledja kao sto si ih ti okrenuo meni, jer je u meni previse osjecaja koji dobro poznaju samocu i zato cu uvijek bit ovdje, samo za tebe, samo da s tvoga lica ne kapne suza, samo da tvoje srce ne grci bol.. Kao sto je grcilo moje.. Jer ono sto nas ne ubije, ono nas ojaca, a mene nije ocito ubilo nego me je ojacalo...Sada kada si spoznao bol, bol koja ti je iscrpila snagu, koja ti je oduzela volju za zivotom, koja te natjerava da svaki trenutak places i okoncas svoj zivot sada mislis da je kraj, ali najdrazi moj to ti je tek pocetak... Dobivao si sve sto si zelio, nikada do sada nisi spoznao osjecaj odbacenosti, usamljenosti medju gomilom ljudi, samoce kao sto je svatko osjecao pa tako i ja... Vjeruj najdrazi moj ovo nije tvoj kraj, ovo je pocetak koji ce te ojacati da nastavis dalje prema svom putu koji si moras stvoriti, put na kojem ce bit jos padova... Sada znas kako je kad upoznas tamnu stranu tako prelijepe ljubavi i jos ljepseg voljenja.. Znaj da ti ja nikada necu reci zbogom kao sto si ti ucinio meni... Zato jer je moje ime prijatelj... Zbogom silna ljubavi koju si proizvelo drago srce prema tom bicu, zbogom zaljubljenosti i ljubavi... Sada za tebe postoji samo prijateljstvo... Pogledaj u svoje srce i tamo pronadji odgovor zelis li moje prijateljstvo...

Mračni hodnici ispunjeni jezom opsjedaju me osjećajem straha i razočaranja...Sumanuto trčim nepoznatim putevima pokušavajući pobjeći od nečeg davno zaboravljenog...,no očito ne potpuno...
Sve se vraća-tjeskoba,muka,trepet i strah da opet ne potonem u ponor svojih najvećih crnih misli koje ,ma koliko ja to željala,ne blijede... već se vraćaju u snovima,bljeskovima i trenucima zamišljenosti...Podsjecajući me na svu patnju koju sam prošla dopuštajući samoj sebi da me povrijede...Zaboravljajući i zanemarujući sve oko sebe ,za onaj mali trenutak pažnje...Bolilo me,a sada me strah da se opet vraća...iako nesvjesno,sve mi je prisnije srcu i zaokuplja mi misli...,no čemu?...,kada je sve što si umišljam zapravo zabluda...,zabluda zbog koje se sada osjećam loše i dolazim do kraja hodnika...Ispred mene tama i ništavilo...Hoću li se vratiti ili se pak udostojiti nastaviti i otkriti što me čeka na drugoj strani koju sam prvi put izbjegla(tjerajući se na zaborav i zacjeljenje ranjene duše)?
To je bar lako..."-rekla je koračajući u nepoznato crnilo sa smješkom na licu dok njezino srce nije napokon pronašlo spoznanje izgubljenih osjećaja mira i spokoja....

…I još djelovi tvoji odišu na stepenicama samoće…
…još odzvanjaju tužni koraci sjećanja…
…tuga neka u odaje me prima svoje…
…prikazujući baštinu pupoljaka ljubavi…
…što smo mogli imati nas dvoje…
…tragovi izbrisani…
…otisci zatrpani…
…svuda postaju svježi…
…i prošlost kao da se vraća…
…ali sve postaje sjenka bez imena…
…nošena letovima nagle magle…
…u maštu noćnih zvijezda…
…zapisujem snove…
…koje davno sročiše srce moje…
…za neznanu nadu…
…za ljubav u dvoje…
…za oazu spokojnih oblaka zamišljene tuge…
…ali opet moje tijelo biva rasuto…
…na putu slomljenih kristala srca…
…i duša poput leptira krene da se vine…
…u nebesa ..*
...pusa svima .*)

... zeljela sam biti dio tebe...
... mali dio tvoga zivota...
... zeljela sam biti dio tvojih misli...
... osjecaja...
... sjecanja...
... uspomena...
... malecki dio tebe...
... da me se sjetis nekad u zivotu...
... da sam postojala...
... da sam te voljela...
... zeljela sam biti tockica tvoga puta...
... latica cvijeta tvoga zivota...
... da pamtis tu malu...
... da pamtis njen osmjeh...
... njene oci...
... iz kojih si brisao suze...
... u kojima je sve pisalo...
... i u kojima jos pise bez obzira na sve...
... da te volim...
... zeljela sam biti dio tebe...
... zeljela...
... i jos zelim...

Ko je kriv'

Ja nemam tajni odavno
jer uvijek bas sve o meni
znali su svi

Ko da ne vjeruju u to
da moja jedina tajna
bila si ti

Sve tezi dan za danom dolazi
ko da sam sam na svijetu
odkad moja nisi

Ref.
Ko je kriv, ko to zna
nit' si ti, nit' sam ja
pa gdje je onda nestala'
nasa ljubav

Zalit cu dok sam ziv
jer za jedno sam kriv
sto nisam snage imao
da te sacuvam

Kraj mene nema nikoga
jer sa mnom biti je tesko
ja sve radim po svom

A ti si, cujem, uspjela
da nadjes sigurnu ruku
i miran dom

Sve tezi dan za danom dolazi
ko da sam sam na svijetu
odkad moja nisi

Koraci u tami se razbježali
dozivam sjenu svog mamurluka.
Razne slike u glavi preslikavaju se u jednu.
Bijela zastava na pragu noćne more.
Kazna iz očaja.
Trag u beskraju.
Nježni putokazi miomirisne oaze skrivene
u predgrađu mojih snova.
Smiješim se onim
kružnicama na vodi.
Ponovo bacam kamenčić,
zadirem u mirnoću mora.
Haljina svilena klizi sa mene,
san ne prestaje.
Očekivam još više..
u zaboravu tražim pogled.
Očekivam još više..
u sijećanju tražim miris.
Očekivam još više..
tražim iglu u stogu slame.
Uvijek pokušavam
od nemogućeg učiniti moguće.
Uvijek i uspijem :)


.ja u ljubav vjere nemam ..*

by, Grizlich*

..Nek te zagrli Neko sretniji ...*



Ne znam otkud meni to
da cu te preboljeti
i za ljubav da je lijek
nekog drugog voljeti
al' znam da nije pravedno
to sto nismo zajedno

Ne znam sto to meni bi
kad si rekla da je kraj
da se pomirim sa tim
i rukom odmahnem, al' znaj
da sam dotakao dno
otkad nismo zajedno

Ref.
Lazem da mi ne smeta
kad za tebe pita neko
za tebe ni kraj svijeta
nije dovoljno daleko

Kako da ti oprostim
kad ne mogu protiv sebe
i da te zaboravim
sve me podsjeca na tebe

Ne znam otkud meni to
da cu te preboljeti
i za ljubav da je lijek
nekog drugog voljeti
al' znam da nije pravedno
to sto nismo zajedno

p0z*

***...zbog tebe bi sve ostavial druge, ako sam pogriješila, kazni me, ali jednom reci mi bar noći ove tužne, da li bi zaplakao da mene više ne bude?...***
***... samo jedan pogled.. smao jedan poljubac... samo jedan zagrljaj... samo to želim od tebe noći ove, al eto ti nisi tu... možda te sretnem u nekom drugom snu...****
.. noćas pokušavam napisati stihove..
.. balade moga postojanja...
.. ali ne znam koje riječi da upotrijebim...
... ne znam kako da oslikam portret svojih tragova...
.. znam da je sve uzalud...
.. mojih misli hrle k tebi...
... i tamo ostaju..
.. u trenutku kada si osvijetlio moj put...
.. da toga nisi ni svjestan...
... iako ranjena...
.. ostavljena na putu bez snova...
.. na cesti bez ljubavi...
.. ti si pokazao da se može ponovno oživjeti...
... da se možeš zaljubiti...
.. i nakon svega...
.. što sam prošla...
... nakon svih suza...
.. nakon propalih snova...
.. nedočekanih nada...
... ti si ono što boji moj svijet...
... ti si ono što mu daje smisao...
.. želim te voljeti...
... bezuvjetno...
.. ali bojim se...
.. jednom sam se predala bezuvjetno...
... i ostala sama, slomljena...
... obgrljena otajstvom tuge...
... želiš li moju ljubav...
... želiš li da te učini posebnim?...
.. ne znam..
.. i ako ti se predam...
... biti će bezuvjetno...
.. nećeš toga biti ni svjestan...
... možda ako baciš pogled k nebu...
... iznad tebe proći će plam...
.. plam moje molitve..
... andjela ljubavi što čuva na te...