promocija!!!
ljudi.... nemogu a da vas ne zgnjavim jednom od pričica moje drage frendice ovdje poznate pod zombie :) ne nije niš stravično to je ona sve lijepo zamislila i zmixala ma jednostavno priča za laku noć al ne djeci jer je presložena za njihovu razinu nek oni radje čitaju malog princa i alicu u wonderlandu... priča nije duga, molio bih vas da odvojite svojeg predragocijenog vremena za ovu pričicu... skoro je pobjedila s tom pričicom da je dobil bih puno kolacha (njammmm), e fakat nisam te ni pital tkoe pobjedio i s kavom to pričom molim te hmmm??? a vi dragi moji probajte shvatit moju dragu filozoficu... volio bih da skomentirate a i njoj bi puno značilo budući da sad "liječi" rane (zicer traži nove teme, za nove priče).
evo here goes!
Laku noć
Sada znam!
Želim stvoriti nešto u čemu će se ljudi utopiti. To može biti i ova priča, zapravo nije ni bitno, bitno je da se utope. I bitno je da ja stvaram jer se trenutačno osjećam baš stvoriteljski.
Ja: Znaš što sam upravo pronašla?
Ti: Ne.
Ja: Sebe.
Želim stvoriti nešto u čemu će se ljudi utopiti. Želim sanjati ogromne šarene cvjetove nasred pustinje i kupovati lustere na rasprodaji. To bi bilo lijepo…
Da, bilo bi lijepo živjeti na nekom malenom planetu sazdanom od pustinje i ogromnih šarenih cvjetova, kao mali princ. Umjesto vulkana imala bih velike pješčane satove u kojima bi vrijeme uvijek bilo isto i osjećala bih se baš dobro. Tako potpuno sama, na malenom cvjetnom planetu. Ponekad bih možda posjetila i druge planete, ali samo možda. Moja ruža bi bio ružičasti bicikl s pomoćnim kotačima. I sve bi bilo naopako, mjesec bi bio sunce, a sunce mjesec. I u svoj toj izuvrnutosti vidjelo bi se savršenstvo. Moje savršenstvo. Svako jutro bih sjedila na jednom od svojim cvjetova i gledala izlazak mjeseca dok bi se moj bicikl budio. Tada bih zalila svoje cvjetove, probudila pješčane satove, a jutro bi počelo. Na mom planetu kiša nikada ne bi padala, a snijeg bih uvijek prizvala, barem na trenutak. I tada bi sve izgledalo kao u bajci. Snjeguljica i svi njezini patuljci.
Ja: Volim ovaj svijet!
Ti: Da? I ja isto.
Ja: Vidiš, to mi nikada nisi rekao.
Ti: Znam, čekao sam pravi trenutak, a sada je došao i nisam ga želio propustiti.
Raspada se moje malo kraljevstvo. Moj mali planet, a mali princ je tužan. Vrijeme u pješčanim satovima se pokrenulo i to ga uznemirava. A ogromni šareni cvjetovi venu. Ništa nije naopako, a normala je nenormalna. Mali princ se boji. Odjednom dolaze neki čudni ljudi s brkovima okrenutim prema gore, obučeni u zelenu odjeću i cipele boje ciklame. Obraćaju se malom princu, ali ih on ne razumije. Govore nekim čudnim, nerazumljivim jezikom lamatajući pritom rukama po zraku, kao da love krijesnice. Zbunjivali su ga ti nepoznati ljudi te se sve više udaljavao od njih nečujnim korakom dok nije došao do ruba planeta. Zaustavio se na trenutak i pogledom se oprostio od svog cvijeća, pješčanih satova… I bacio se u zečju rupu.
Dugo je padao dok nije došao s druge strane zrcala. Vidio je zeca s bijelim rukavicama kako trči i krenuo za njim. Trčao je i trčao dok napokon nije vidio zeca kako se zaustavio kod malenog zdenca, nasred cvjetne livade. Zec je izvadio malenu bočicu i zagrabio neku čudnu tekućinu iz zdenca. Bila je boje ciklame, kao i cipele onih čudnih ljudi. Zatvorio je bočicu, spremio ju i nastavio trčati. Kada se dovoljno daleko udaljio, mali princ se odlučio približiti zdencu. No, kada je došao do zdenca, vidio je da je on potpuno prazan. Ogledavao ga je i obilazio sa svih strana no nije uočio ništa neobično. Samo zdenac.
Ja: Htjela sam…
Ti: Šššš!!
Ja: Što je bilo?
Ti: Slušaj!
I mali princ, tako razočaran, sjedne na livadu. Bio je toliko zaokupljen zdencem, da nije ni primijetio gdje se doista nalazi. Sada je tek uvidio svu predivnu prirodu oko sebe. Cvijeće, travu, ptice koje su bezbrižno letjele oko njega. Legao je na travu i prepustio se trenutku.
Dugo je tako sjedio da nije ni uočio da pored njega već duže vrijeme sjedi djevojčica. Imala je smeđu kosu, žutu haljinu i crne cipele, a iz džepa na haljini virio joj je komadić gljive. Začuđeno ju je promatrao dok se nije okrenula prema njemu i rekla:
- Zašto nisi pio iz zdenca?
- Pa zdenac je prazan. -odgovori mali princ.
I okrene se prema zdencu kako bi se u to uvjerio, no, tada ugleda onu tekućinu boje ciklame kako teče zdencem i ostane zatečen.
- Ali…
- Hoćeš li piti iz zdenca? –upita ga.
- Ne. Barem ne još.
- Onda pođi sa mnom. –reče djevojčica s gljivama u džepu.
Primi ga za ruku i oni krenuše u zečevu smjeru. Smjeru livade.
Livada je bila ogromna i dugo su hodali dok se pred njima nije počela ukazivati šuma. Bila je veoma mračna- kao neki zastrašujući otok usred sve one ljepote. Došli su tik do nje i stali. Promatrali su ogromno drveće koje se izdizalo do tamnih oblaka koji su bdjeli nad šumom.
- Hajde! Hoćemo li ući? –upita djevojčica s gljivama.
Mali princ je šutio.
- Što je bilo? Nije valjda da se bojiš? –reče ona.
- Hmm… Ma ne. Pa to je samo šuma. -odgovori mali princ.
- Hajdemo!
I oni ukoračiše u tamu, ne znajući što ih tamo doista čeka.
Kada su im se oči privikle na mrak, shvatili su da se ispred njih prostire puteljak te krenuše njime. Posvuda su ih okruživala visoka, zlokobna stabla koja su izgledala kao da će svaki čas oživjeti. Plašio ih je svaki šum te su se čvrsto držali za ruke i hrabro koračali dalje. Odjednom dođoše do malenog proplanka na kojem su stajala četiri putokaza. Na prvom je pisalo Narnija, na drugom Nigdjezemska, na trećem Budalija, a na četvrtom Oz.
- Hoćemo li… - započe mali princ, no onda shvati da djevojčica više ne stoji pored njega. Okretao se na sve strane ne bi li ju pronašao, ali njoj nije bilo ni traga. I tako tužan, što je ostao sam, odluči krenuti u zemlju Budaliju. Nije ni primijetio da je iza njega na tlu ostao komadić gljive.
Hodao je uskim krivudavim puteljkom koji se još nalazio u šumi, a sada kada je bio sam sve ga je još više plašilo. Zlokobne ptice letjele su iznad njega stvarajući užasnu buku svojim graktanjem. Da bi se ohrabrio, duboko je uzdahnuo, stavio ruke u džepove i krenuo dalje. No, onda je osjetio da mu se nešto nalazi u džepu. Posegnuo je za tim i izvukao malenu bočicu s onom tekućinom boje ciklame. Na bočici je pisalo: « Zaželi nešto i popij me!». Začuđeno je gledao u bočicu i razmišljao da li da ju popije ili ne. Doista se želio maknuti iz te šume, ali nije znao što će se dogoditi popije li tekućinu. Ipak je odlučio riskirati. Polako je skinuo čep i odmah ga je zapuhnuo snažni miris lavande. Zaželio je da se nalazi u zemlji Budaliji i otpio gutljaj. Zažmirio je očekujući djelovanje, a kada je otvorio oči shvatio je da se nalazi usred nekog polja. Bila je noć, a mjesec je obasjavao livadu i polje na kojem se nalazio. Zbunjeno je stajao pitajući se što uopće radi ovdje, dok nije začuo sitni glasić u daljini. Okretao se oko sebe ne bi li shvatio od kuda dolazi, a onda je u daljini ugledao malenu priliku kako sjedi na tlu. Krenuo je prema njoj i što se više približavao to je sve više uviđao da na tlu sjedi maleni dječak. Kada mu se sasvim približio upita ga:
- Tko si ti? Što radiš ovdje?
Dječak digne glavu i reče:
- Ja sam drveni lutak, a evo vidiš sada ovdje sjedim i čekam.
- A što čekaš?
- Zakopao sam pet zlatnika i sada čekam da izraste drvo sa zlatnicima.
- Drvo sa zlatnicima? Nikada nisam vidio takvo drvo. Ali… gdje smo mi to?
- Na polju čudesa. Zato sam ovdje i došao zakopati svoje zlatnike. Razmišljao sam što bih sve mogao….
No, mali princ ga više nije slušao. Shvatio je da je potpuno izgubljen i da ga plaši pomisao da se više nikada neće vratiti na svoj planet.
Ja: Jadan mali princ. Što će li se dogoditi s njime?
Ti: Šuti i slušaj! Još ništa nije gotovo.
Iz razmišljanja ga je prenuo lutkov glas:
- Hej! Pa ti mene uopće ne slušaš!
- Oprosti. Razmišljao sam kako da se vratim kući.
- Kući? A gdje ti živiš?
- Daleko, daleko... Na jednom malenom planetu. Sada sam ovdje potpuno sam i ne znam kako ću se vratiti.
- Hmm… Nisam siguran da li ti mogu pomoći, ali…
- Ali što?
- Nedaleko odavde postoji jedan urušeni most ispod kojeg teče brza rijeka. Kažu da će ga prijeći samo onaj tko je pio iz zdenca budućnosti.
- A što je s druge strane mosta? Ako se prijeđe?
- Ne znam. Još ga nitko nikada nije prešao, svi se boje budućnosti.
- Odvedi me do tamo. Želim vidjeti taj most.
I lutak ga odvede do mosta. Rijeka ispod njega bila je nabujala i nosila je sve pred sobom. Mali princ se približio rubu odronjenog mosta i gledao u nabujalu rijeku. Odjednom je zakoračio u prazninu očekujući pad, ali kamen s dna rijeke dignuo se u vis i došao ispod njegove noge. Zakoraknuo je još jednom i drugi kamen se vinuo s dna. Krenuo je tako dalje, a kamenje mu je popločivalo put. Kada je došao na kraj mosta mahnuo je lutku i okrenuo se prema proplanku na kojem se našao. I tamo je ugledao djevojčicu s gljivama u džepu. Približi joj se i reče:
- Gdje si bila? Mislio sam da sam te zauvijek izgubio.
- Bila sam uz tebe cijelo vrijeme, samo me ti nisi mogao vidjeti. Dođi, idemo!
- Kamo me vodiš?
- Vraćam te na tvoj planet!
I čim ga je primila za ruku, mali princ je osjetio neko zujanje u glavi. Počelo mu se vrtjeti pa je zažmirio, a onda se odjednom sve stišalo. Kada je otvorio oči vidio je da se nalazi na jednom od svojih ogromnih cvjetova. Djevojčice nigdje nije bilo, samo je u daljini začuo njezin glas:
- Laku noć, mali prinče!
Ja: Lijepe li pripovijetke!
Ti: Da, a sada spavaj.
(all rights reserved, copy -paste of these text isn't allowed if you don't contact us first!!)
|