subota, 20.06.2015.
Intervju
|
Dan je bio nizašta. Siv, vlažan, hladan, kiša je usitno paduckala, taman onoliko koliko ipak zahtijeva kišobran. Kojeg naravno nisam imao.
Nije međutim ta kiša bila moj glavni problem, već ona druga koja je padala unutar mene. Ta je bila kudikamo jača, no neću dalje o njoj, zadovoljit ću se tek time da pripomenem kako ipak daleko više volim kada u meni svira radio. Usprkos dakle toj vodi sa svih strana, nastavljao sam šetati gradom, kose već poprilično mokre. No ipak se naposlijetku, prelazeći preko jednog od lijepih trgova ovog grada, odlučim za neku ublažujuću alkoholnu intoksikaciju pod krovom. Do birtije koju sam u tu svrhu imao u vidu trebalo je prijeći trg pa skrenuti udesno. No tamo s te strane trga, pred onom fascinantnom muzejskom zgradom, uočim reportažna kola državne televizije. Pomislim kako je zasigurno posrijedi otvaranje kakve bitne izložbe, a ta misao odmah je za sobom povukla i drugu: mora da poslije imaju kakvu zakusku, što bi pak, ako se uspijem unutra uvući, moglo značiti da će moja intoksikacija, ili barem njen početak, biti besplatan. Nisam bez iskustva u takvim stvarima. Uđoh bez problema, događanje je bilo otvoreno za sve. Nije se međutim radilo o otvaranju izložbe, ispostavilo se, nego o svečanoj dodjeli nekih godišnjih nagrada u raznim umjetničkim područjima. Moj tajming bio je zapravo savršen, ušao sam točno kada je završen taj nepodnošljivi proglašavačkododjeljivački dio, i kada su dva majstora violine za kraj odsvirali nešto vrlo lijepo. Toliko lijepo da mi se čak učinilo da ona kiša u meni pomalo jenjava. A onda su nas sve pozvali na (ružne li riječi!) domjenak. Kosa mi se brzo sušila dok sam, progutavši halapljivo nekoliko sendvičaka i pokoji kolačić, napokon prešao na vino. Bijelo. Odlično. Opojno. Sušilo me i iznutra. Stajao sam tako sa strane nikome suviše ne smetajući, naslonjen na zid kraj jedne skupocjene slike, ispijajući tko zna koju već po redu čašu. U tom času prišla mi je jedna sasvim zbunjena djevojka, i uz ispriku me upitala nisam li ja možda gospodin taj i taj, izgovorivši pritom prezime zaista poznatog pisca, na netom završenoj priredbi slavom i izdašnom nagradom ovjenčanog laureata u kategoriji književnosti. U nevjerici zbog njezinog neznanja (ta čak i u mojoj susjednoj, tridesetak kilometara odavde udaljenoj državici dotični je vrlo poznat i objavljivan i osim toga stoji pet metara od nas), a i prilično slabog snalaženja s obzirom da je valjda primijetila na svečanosti barem to da su svi dobitnici bili odjevno zbigecani, dok sam ja više naličio skupljaču boca, a kako sam k tome bio i već poprilično nacvrcan, u svakom slučaju dovoljno za jedan, nazovimo to tako, polukontrolirani gubitak inhibicija, odlučih se našaliti pa odgovorim potvrdno. "Da, ja sam taj, izvolite?" Mlada dama na to s vidnim olakšanjem pozove i svog fotoreportera koji je stajao par koraka iza, te se predstavi kao novinarka jednih vrlo tiražnih novina i zamoli za kratak razgovor povodom nagrade koju sam upravo osvojio. Nisam se ni snašao a fotograf je već okinuo par fotki i otišao dalje u lov. Taman kad sam se spremao napokon prosvjetliti novinarku palu s Marsa i razotkriti se kao šaljivdžija, javio se u mojoj lubanji neki vražičak i nabacio mi idejičicu o tome kako možda i nema pravog razloga da se šala ne nastavi. Uostalom te novine....već desetljećima više ili manje prikriveno zagađuju duh ovog meni dragog grada i te lijepe zemlje svojom neukusnim porcijama desničarenja, pa zašto da im malo ne zapaprim....možda stvar i prođe kraj urednika obrazovanih poput njihovih... ...a mene uostalom ionako ovdje nitko ne poznaje. Pa smo ja i draga Marsijanka lijepo sjeli i dvadesetak minuta porazgovarali. Popio sam još jednu čašu vina i izašao. Zakoračio sam ponovo na trg, nakratko se premišljajući bi li mi sada, ovako odjednom dobro raspoloženom, bilo pametnije odmah otići na vlak i kući, ili da se ipak odem još malo trovati tamo u birtiji među svojim rokerima, pa se vratiti kasnim noćnim vlakom. Sad, kako sam riješio tu dilemu ne čini se isuviše bitnim za ovu priču, iako mogu natuknuti to da je odgovor dosta lako i odgonetnuti. Sutradan je na stranicama tiražnih novina izašao iscrpan članak o svečanoj dodjeli nagrada eminentnim umjetnicima, uz nekoliko relativno opširnih razgovora s laureatima. Posebnu pažnju izazvao je razgovor s dobitnikom književne nagrade, u kojem on koncizno i, za takvu formalnu prigodu, neuobičajeno originalno i nadahnuto-opušteno iznosi određene smjernice za razumijevanje svog složenog romana, detaljno objasnivši zašto je u njemu cijelo jedno poglavlje posvetio svojoj opsjednutosti ženskim stopalima, te kako to da se u ovo naše suvremeno doba već pomalo umorno i zasićeno pornografsko-erotskim sadržajima ipak odlučio dobar dio onoga što bi smo nekom zastarjelom terminologijom možda mogli nazvati "rasplet" protkati nebrojenim scenama oralnog seksa. K tome je, među fotografijama, jedna - ona dobitnika nagrade za književnost - naprosto štipala za oči. Cjelokupna javnost, kako kulturni tako i širi društveni krugovi, s nevjericom su gledali transformaciju tog dobro poznatog, inače oku vrlo ugodnog i gotovo manekenskog lica čuvenog autora (naposlijetku, promotori njegovih knjiga često u svrhu bolje prodaje na plakate stavljaju i njegov lik) u ovo ostarjelo i podbuhlo lice koje više pristaje kakvom klošaru. Svi preostali neprodani primjerci jutarnjeg izdanja naposlijetku su oko deset i trideset hitno povučeni. Nakon niza što šokiranih što bijesnih telefonskih poziva čitatelja, slijedile su i službenije reakcije. Oglasilo se društvo književnika, reagirala je i sama Akademija kao suorganizator priredbe, kao i muzej domaćin. Javio se potom i pisac, šokiran gnjusnim činom podvale i objedama iz "intervjua", dodajući da nije napisao niti će ikada napisati nikakav pornografski roman ili sličan šund, nego je njegov roman, naprotiv, vrlo kompleksno djelo o subjektu uhvaćenom u naizgled nerazrješiv tripartitini rascjep između svog stvaralačkog poriva, ljubavnih osjećaja i dužnosti da sudjeluje u oslobođenju Domovine, rascjep koji se razrješava (ili to ne uspijeva sasvim), putem iznijansiranih procesa u nepregledno isprepletenim dimenzijama. I da ovom prilikom ponavlja ono što je rekao i na dodjeli, kako ga posebno veseli da je čitalačka publika, kao uostalom i stručni članovi žirija, iščitavanju njegovog romana pristupila na način kojemu se on i nadao, čemu je dokaz i ova prestižna nagrada na koju je vrlo ponosan. A ja? Ja sam mamuran i u meni opet pada kiša. |
