| < | svibanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
|
Sjedam na kauc i otvaram MacBook. Kliknem na Safari, na link za moj blog, razmisljam da li da napisem novi post. Da li je ono sto mi se vrzma po glavi vrijedno novog posta. Ugledam da je moja vrla i draga prijateljica Yazza napisala nesto novom, pa odem malo kod nje. Imam sta i vidjeti – ona pise kako bi voljela da je glupa plavusa i kako bi bilo lakse kad ne bi kontala neke stvari. A ja planirala pisati o tome kao promatram svijet oko sebe, kako gledam ljude koji donose cudne odluke, kako na cudan nacin zive…. i samo promatram, ne kometiram, ne mjesam se, ne govorim im da mislim da je totalno ludilo to sto rade. Skontala sam ne vrijedi se mijesati. Ne vrijedi, osim ako ti osoba stvarno nije veoma dobar prijatelj. Skontala sam da ljudi ne zele savjete, da ne zele istinu, da zele da cuju samo ono sto oni tebi kazu, ono sto su vec sami sebi zacrtali. I zato vise ne dijelim savjete osim ako me neko direktno ne pita za savjet, za misljenje. Sve ostalo promatram i cudim se, ali onda skontam da su i moj zivot i moje odluke vjerovatno (ma sigurno) nekome cudni i guram onu svoju dobru staru live and let live. I eto, malo sam filozofirala. Nisam odavno. Mogla bi jos, ali neka, nek ostane za neki drugi put. Idem sad da gledam House season finale – it should be a good one. |
|
Juce je bio prvi Mother's Day koji sam docekala kao mama. A docekala sam ga svecano - ustala iz krevata i pocela da kisem, kasljem, smrcem....Negdje sam pokupila groznu prehladu i citav dan se drzala sto dalje od Ede. A on me ugleda, pa mi se nasmije, pa mu nije bas jasno sto mu se skroz ne priblizim da se igram s njim. Zato se sa taticom svojim igrao citav dan, ucili su da se okrecu, da hvataju prstice na stopalima, cak je dobio i novu omiljenu igracku koju je tata svojerucno izabrao :) Tako su mi slatki zajedno, moje dvije bombonice... Plan mi je bio da juce napisem jedan post sa savjetima buducim mamama o onome sto sam ja naucila sa ova 4 i pol mjeseca (jer ja sam sad kao veoma iskusna u tome), no nije mi bilo ni do cega a kamoli do pisanja bloga ( a bilo bi to veoma prigodno za Dan majki). Uglavnom tih mojih nekih 4-5 savjeta (koje mozda ipak nekad napisem) se mogu svesti na ovo: Slusaj i posmatraj svoju bebu - beba ce ti najbolje pokazati sta joj odgovara. Ako je nesto je bilo dobro za bebu neke tvoje prjateljice ili neke druge blogerice, ne mora znaciti da ce to isto prijati tvojoj bebi. Dobices dosta dobronamjernih savjeta od ljudi koji te vole i koji ti zele pomoci - nekad ce ti savjeti zvucati potpuno glupo, a nekad ce ti stvarno biti spas (nas je npr spasio savjet o Mylicon kapima koje smo ipak prvo provjerili sa pedijatrom). Beba ce ti davati znakove sta joj godi a sta ne, samo slusaj bebu i sve ce biti ok. Dragom sam rekla da mi ne kupuje poklon, da ima nekoliko knjiga koje zelim da procitam i da mi one budu poklon. Tako sam si sa Amazona narucila Predictably Irrational i The Starbucks Experience, a za Edu sam narucila Bad Dog, Marley i A Lucky Luke Adventure - Dalton City. Uglavnom, mrzim sto sam prehladena i jedva cekam da prode ovo kihanje i smrcanje. -------- Ne treba mene ostaviti kod kuce kad sam bolesna - odmah mi Amazon postane BFF. Edo je takode dobio novu sjedalicu za auto jer ova sadasnja, iako je podesena za 29 in i 25 lbs, mu vec postaje tjesna. Tu je i link: Britax Diplomat Convertible Car Seat  |
|
Prosle nedelje je Edo napunio 4 mjeseca. Nevjerovanto kako brzo vrijeme prolazi. Kao da je juce bilo kad smo dosli s njim iz bolnice…kad je bio onako mali da nas je bilo strah i drzati ga i pelene mu mjenjati. Nevjerovanto je kako se puno promijenio za ova cetiri mjeseca. Sve manje je mala beba, a sve vise mali djecak. Vec zna sam dohaviti igracke, ispustiti jednu igracku kad mu dosadi i uhvatiti drugu, vec ima igracke koje voli i one koje su mu manje drage. Poceo je i da se kotrlja i malo mu fali da se okrene skroz na stomak. A poceo je i da razlikuje ljude koje zna od onih koje nije prije vidio. Sve vise se smije (mada je on uvijek bio vesela i nasmijana beba) i sve vise prica. Svaki dan nas doceka neki novi zvuk, neka nova “rijec”. Najvise voli da lezi na podu okruzen svojim igrackama i tad mu je omiljena zabava skidanje carapica. Postao je pravi majistor u tome, nekad ih skine obje za nekoliko sekundi (trlja stopala jedno od drugo i onda ih svuce palcicima), a dragi i ja samo u cudu gledamo i onda ih open navlacimo. Voli kad mu citamo, kad mu pricamo i kad pravimo razne smijesne zvukove i smijemo se s njim. U utorak smo bili kod doktora, ponovo na vakcinama i rutinskom pregledu. Ovaj put, na moju veliki radost, nije poplavio i prestao da dise, samo je plakao i to cak ne veoma puno. A sto je narastao! Rekli su nam da je “off the charts” sto smo mi naravno razumjeli “da, veliki je, vjerovatno opet u 90-95%”, a onda su nam pokazali njegove charts i tackica za visinu je bila iznad najvise crte, a ona za tezinu na samoj zadnjoj crti (98%). Momcina ima 7768 grama (17 lb 2 oz) i visok je 70.5 cm (27 ľ inca). Vec sad nosi odjecu za 6 i za 9 mjeseci. A kao pravi veliki djecak poceo je da jede kasikom. Prvo smo prosle subote probali rizu (rice cereal) sto se nije zavrsilo najuspjesnije – mnogo je vise rize bilo i na meni i na njemu nego u njemu. Ali zato je vec u nedelju bio expert sa kasikom i sad bez problema pojede puno zdjelicu rize. A u ovu subotu smo probali mrkvice koje su bile instant hit – mislim da mu se svidaju mnogo vise od rize. No nazalost, kombinacija rize i mrkvica nam je dala tvrdu stolicu, pa cemo sutra probati oatmeal i onda polako dodati prunes, squash, jabuke i grasak, pa se onda opet vratiti na mrkvice. Ovdje inace vole da bebe prvo jedu rice cereal, a onda da polako dodaju yellow vegetables (mrkvice, tikvice i slatki krompir) i to svako jelo da se proba samo (bez drugog novog jela) 3-5 dana prije nego sto se proba novo jelo (zbog alergija). Ali mi smo danas zabrinuti zvog tvrde i narandzaste stolice zvali doktora koji nam je rekao da mozemo malo mijesati, pa probati voce, pa se onda opet vratiti na povrce. A nama to nimalo ne smeta jer nismo puno izbirljivi (tek sam sad skontala da pisem u mnozini i da sa Edom cesto tako pricam – npr. sad cemo da obucemo carapice, hajde da stavimo siperak pa da papamo, oblacimo jaknicu pa idemo u setnjicu, itd). Dragi kaze me da sam uveliko dobila sindrom i da sam pravo super mama  A sta da vam ja kazem osim da nikad ni zamisliti nisam mogla da jedno tako malo bice moze tako puno da mi promijeni zivot, da ga ispuni, da ga upotpuni. Vise ne znam kako smo ikad mogli biti bez njega. Prestetni smo sto imamo ovaku veseli, naprednu i zdravu bebu. I naravno ne mogu vas ostaviti bez nekoliko fotkica.     |