| < | rujan, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
U ove posljednje dvije sedmice se dosta više vozam no inače- počela škola, pa onda umjesto samo do posla i nazad sad idem i do škole i nazad. Iskopala sam neke stare cedeove, one pravo stare koje sam još “od kuće” donjela ovamo i slušam ih tako dok se vozam. Neki od njih nisu već godinama vidjeli svjetlost dana, strpljivo su čekali u kutiji, i tako je sinoć red došao na najbolje balade od Guns N’ Roses. Zanimljivo kako te jedna pjesma, jedan akord gitare može vratiti u prošlost brže od bilo koje time mašine. Iz zvučnika odjekuje Axlov glas “don’t youuuuu cr-a-a-a-ay tonight, I still love you, babe….” a ja se sjetim 1991., godine kad sam prvi put čula tu pjesmu, godine kad sam krenula u prvi Gimnazije. Kako su to bila drugačija vremena – nije tad bilo ni interenta, ni mp3 playera, ma čak ni cedeova. Pjesme smo presnimavali sa kasete na kasetu ili čak sa radija na kasetu. Sjećam se kako sam bila sretna kad bi neku novu pjesmu uspjela snimiti od početka do kraja bez glasa radio komentatora. Tad su se pojavile i tkz. linije (muzički stubovi) sa dva deka za kasete pa se moglo lakše snimati s jedne na drugu. Onda smo svake 3-4 sekunde zaustavljali tu istu kasetu da zapišemo riječi pjesme, pa onda opet premotaj, pusti još 4 sekunde duže, pa zapiši nove riječi. Pola ih tak ni kontala nisam ili sam ih sasvim pogrešno skontala. 1991. je bila zadnja prava godina mog djetinjstva. Tad su mi još uvijek najveći problemi bili idući kontrolni iz geografije (jer profesorica Matijevićka je bila strava i užas u ulici brijestova) i zašto me onaj dječak iz trećeg razreda ne primjećuje kad uđe u autobus. Ma, da, sjećam se ja i njegovog imena i njegove crvene zimske jakne i kako sam na pauzi između časova stajala ispred velih prozora nase Gimnazije u čekala kad cu ugledati tu crvenu jaknu s duge strane zgrade. Sjećam se kako smo bili djeca, a mislili smo da mudrost čitavog svijeta držimo u malom prstu. Lately me nešto nostalgija hvata, ne znam šta mi je. Nedostaju mi moje prijateljice Yazza i Makedo. Nedostaju mi one naše filozofske rasprave kakve samo djeca od 14-15 godina mogu da imaju. Yazza i ja smo odrasle zajedno, a onda smo zaprave odrasle tako daleko jedna od druge. I sad smo grown-ups …. A ja želim da opet budemo jegulje (ovo će samo Yazza shvatiti), da nam reketi za tennis opet budu gitare…. samo na jedan sat ili na nekoliko minuta…. Nedostaju mi moje drage i vrle prijateljice…. |