Greben

Gledam filmić i, naravno - odlutam... Valjda sam u takvom nekakvom razdoblju kad iz svake banalnosti pronađem neki dublji smisao, značaj, vrijednost...
Promet u Sajgonu, gradu u Vijetnamu. Na prvi pogled izgleda totalno kaotično, nama zapadnjacima totalno neshvatljivo pa čak i sablažnjivo. Što bi se dogodilo kad bi se kod nas na samo minutu sve prepustilo slučaju, kad bi svi semafori prestali raditi usred najveće "špice"? Bojimo se pomisliti, naravno. Kako bismo živjeli bez pravila, bez tračnica, bez ograda i silnih jebenih prokletih pravila koja su stvorena da bi nam služila, a ne mi njima...

Život u Zagrebu bez semafora, bez prometne policije, bez mita i stotinjarke "za kavu" nakon prolaska kroz crveno usred puste noći... Jeste li se ikad osjećali kretenski, glupo, retardirano, kad ste oko 3 ujutro stali na mrtvi semafor kod Zoološkog vrta, nigdje žive duše, a kamoli pješaka, ali semafor se ipak upalio i vi ste odstajali tih 30-ak sekundi čekajući - ništa!

Vjerojatno niste tako razmišljali, ako i jeste, ubrzo je stiglo umirenje:

"Bah, nikad ne znaš di drotovi snimaju, gdje vrebaju, a ionako imam dovoljno kaznenih bodova..."

Mogao bih satima gledati u filmić iz Sajgona i mislima odlutati do nekih gotovo egzistencijalnih pitanja koja će vas, prije ili kasnije, početi mučiti. Mene odavno zabrinjavaju.

Riječ je o strašnom urušavanju ljudskih sloboda u modernom zapadnjačkom svijetu. Paradoksalno, ali sa sve većim legislativnim i konstitucionalnim veličanjem temeljnih vrijednosti naše civilizacije, kao da obrnuto proporcionalno dolazi i njihovo praktično gaženje, obezvređivanje i zatiranje na "fini način"...

Primjera koliko hoćete! Krenimo od sajgonskog isječka! Ljudi voze kako im dođe, prestrojavaju se, skreću bez žmigavaca, bez ikakvog pravila, ijednog semafora ili patrolirarujećog policijajca, bez ikakve linije... A, opet, sve funkcionira savršeno!! Kontrolirani kaos, reklo bi se. S druge strane, imamo našu prometnu policiju koja od "nepisanja" prekršaja upravo i "živi"! Davno su pravila i crte prestale postojati da bi nam olakšale život, sada je vrijeme kada su se pretvorile u ponajveće moderne nemani koje nas tjeraju na robotsko pridržavanje nečega što je ipak na cesti samo - nacrtano! No, znam, znam, linije su tu kako bi nam bilo lakše, pravila se moraju poštovati...

Raditi se mora! Kapitalizam, posebno ovaj truli, jednostavan je poput dječjeg osmijeha: što više radiš, to više imaš. Što više imaš, to više kupiš. Što više kupiš, to više imaš. Što više imaš, to više želiš...

A svi želimo mnogo. Jedini je problem što ne znamo točno ŠTO je to čega želimo tako puno. Ali, glavno da se blago množi, ako već ne duhovno, neka bude materijalno... Sve je, u kapitalističkom društvu jasno: radi se da bi se imalo, svatko ide za svojim interesom na opću dobrobit, popularna "nevidljiva ruka". Ouu jee!! I prodajem tijelo, dušu, ponos, čast, sve što imamo u sebi i na sebi onima koji nam zauzvrat daju mrvice od svojeg profita.

"Slušam gazdu jer me plaća, kad će me plaćat netko drugi - sterat ću ga u onu stvar!"

Za novac sve. Pa i prodat ponos, kleknut, naguzit se, podudlati ako je potrebno... Ali, nažalost, osim šuške, postoji još nekoliko razloga urušavanja ljudskih prava u praksi. A toje opća manije od nepoznatog, ekstremno prakticiranje demokracije, strah (od pedofilije)...

Jedan je mudar čovjek po imenu Alex de Tocqueville mnogo prije mene razmišljao o ovim stvarima i zaključio da će "vladavina prosječne većine" pojesti svu raznolikost globalne civilizacije. Jer, ljudi su takvi. Čim netko odstupa od "norme", ekskomunicira ga se, a negdje prolazi i mnogo lošije. Bojimo se onoga što ne razumijemo, a danas je vremena za shvaćanje ionako premalo. A i volje. Strah nas je onih koji su drukčiji, a posebno onih koji razmišljaju različito. Zašto skretati s utabane staze, možda postoje kraći putevi, ali i ovaj je dobar. Vodi nas od starta do cilja, svakoga dana, bez greške. Predajemo se jednostavnosti postojanja i sva teška pitanja guramo sastrane, u šumu, među one zvijeri kojih bojimo.

I koračamo stazom, uživajući u pravilnosti koja postoji radi našeg spasa. A onda, jednoga dana, pogledamo kako to čine ljudi u Sajgonu i...

...legnemo u krevet, to je ionako još jedan glupi filmić iznimno loše rezolucije!!

Laku noć