15

četvrtak

kolovoz

2013

Od kolijevke pa do groba - posljedice školskog doba


© http://www.marslearningcenter.com/

Društvo krhhkog znanja

Rujan je mjesec povratka u školske klupe osnovnoškolcima i srednjoškolcima, ali i jesenskog roka za studente. Troši tanki obiteljski budžet na udžbenike, osim u Zagrebu, gdje su dekretom gradonačelnika oni bespaltni. To je i mjesec kada roditelji male djece koji nisu uspjeli dobiti mjesto u jaslicama ili vrtićima počinju zdvojno razmišljaju zašto njihova izdvajanja za poreze i prireze nisu jamac da će im djeca dobiti priliku predškolskog odgoja i obrazovanja. A nije li obrazovanje u nas obvezno i besplatno? Zakonom je propisano da je to tek osnovnoškolsko, ne i predškolsko obrazovanje, unatoč činjenici da je znanstveno dokazana važnost najranijeg uključivanja u odgojno-obrazovni proces radi pravodobnog razvoja kognitivnih vještina, ali i nadvladavanja socijalnih razlika. Naime, osim što je proces kojim (uglavno) mlađi članovi društvene zajednice stječu vještine potrebne tržištu rada i usvajaju društveno prihvaćene vrijednosti, obrazovanje je i važna poluga socijalne mobilnosti jer bi obrazovni sustav trebao omogućiti jednake prilike za uspjeh na tržištu rada onima koji potječu iz grada ili provincije, iz bogate ili siromašne obitelji. Spoznaji ovoj unatoč, predškolsko obrazovanje, koje obuhvaća djecu od treće godine života do polaska u školu, nije obvezatno, a nije ni univerzalno dostupno diljem zemlje. Empirijski podaci nadalje dokazuju da je mogućnost predškolskog obrazovanja u vrtićima dostupnija građanima u ekonomski razvijenijim djelovima zemlje, kao i djeci koja potječu iz obitelji višeg socioekonomskog statusa i boljeg obrazovanja. Već manjak mjesta u dječjim vrtićima i posljedična isključenost značajnog broja djece iz predškolskog obrazovanja ukazuju da problem obrazovanja i nejednakih šansi počinje u najranijoj dobi. Budući da se problem manjka mjesta u vrtićima ne rješava sustavno, a k tome je nadležnost nad radom vrtića prepuštena lokalnoj zajedici, već na ovoj prvoj stepenici obrazovnog procesa ukorijenjena su nepotističko-koruptivna djelovanja prilikom upisa u jaslice i vrtiće. Problem je što problem i nesređenosti obrazovnog sustava tu ne završavaju, već bivaju potvrđeni u daljnjim stepenicama školovanja, manjkom prostora i smjenskim radom u školama; skupim prijevozom do srednje škole koje neki gradovi subvencioniraju, a neki ne; neusuglašenim brojem djece u razredima diljem zemlje; upisivanjem nepotrebnih razreda da bi se održala radna mjesta u nekim srednjim školama; a završava korupcijom u visokom obrazovanju. Pojačivač okusa svih problema su skupi školski udžbenici (koji doduše populističkim dekretima ponekad postaju bespaltni, ali je takvo darivanje obično kratkoga daha), a kasnije skupe školarine za one koji se na željeni ili manje željen fakultet ili visoku školu ne uspiju upisati na trošak države. A takvih je iz godine u godinu sve više, jer ministarstvo i senati sveučilišta smanjuju kvote za upis redovitih studenata u prvu godinu, a participiranje studenata u troškovima studija onih koji u kvotu ne uđu u na zagrebačkom sveučilištu iznosi npr. oko 8000 kuna.

Statistika o obrazovanju

Uz oko 850.0000 polaznika obrazovnog sustava, oko 60.000 zaposlenih u nešto više od 2000 ustanova, obrazovanje je neupitno važna politička tema i rasprave o njegovom reformiranju i o prepraspodjeli sredstava za njegovo financiranje kontinuirano dominiraju političkim diskursom. Iako i sama plaću zarađujem u tom sustavu nisam uvjerena u njeogvu efikasnost koja bi se, držim, trebala očitovati znanjem i razumijevanjem sudinika obrazovnog procesa.

Neosporno je ipak da broj onih s visokoškolskim kvalifikacijama raste. Nakon Popisa stanovništva iz 2001. godine baratalo se podatkom od sedam posto visokoobrazovanog stanovništva u ukupnom stanovništvu (na umu ipak treba imati i statistički podatak da se radilo o 12% radnoaktivnog stanovništva, od 25 do 64 godine). U srpnju ove godine objavljeni podaci o stanovništvu prema najvišoj završenoj školi, pismenosti i informatičkoj pismenosti iz Popisa stanovništva 2011. godine ukazuju na porast visokoobrazovanih. U ukupnom pak stanovništu Hrvatske je 16,4% visokoborazovanih. U dobnoj skupini od 25 do 64 godine brojka je narasla do 26,6%. Odakle taj gotovo siloviti skok u razini obrazovanosti? Najprije, metodologija iz ranijeg popisa nije uzimala u obzir postsekundarno obrazovanje, tj. bilo kakvo obrazovanje nakon srednje škole. Nadalje, populacija studenata narasla je u proteklom desetljeću na blizu 200.000 (prije deset godina bilo je oko 150.000 studenata), budući da je u međuvremnu otvoren velik broj visokih škola i veleučilišta pa se danas može studirati u četrdesetak gradova. Ta obrazovna dekoncentracija rezultirala je smanjenjem migriranja mlade populacije u mjestima koja su tradicionalno gubila mlado stanovništvo. Osim toga, povećao se i broj studenata na poslijediplomskim studijima.

No, osim uhu i oku ugodnih brojki o rastu visokoborazovanih, mnogo je više onih koje tjeraju na zaključak da sustav nije učinkovit. Najprije, udio visokoobrazovanog, kao i nepismenog stanovništva nije proporcionalno geografski raspoređen. Urbane i gospodarski razvijenije sredine imaju veći broj visokoobrazovanih, dok u siromašnim regijama odsutnost obrazovanog stanovništva samo dodaje njihovom zaostajanju. Ista je situacija s dječjim vrtićima: najmanje ih je u onim jedinicama loklane i regionalne samouprave koje se nalaze u ekonomski neprivilegiranim regijama. Na primjer, u Virovitičko-podravskoj županiji ima tek 12 vrtića, a u Ličko-senjskoj 13.

Stopa odustajanja od studija u Hrvatskoj je iznimno velika. Dok oko 70% srednjoškolaca, nakon srednje škole, upisuje studij, samo ih 40% diplomira, a tek 20% završi studij u roku, što ukazuje na iznimnu neefikasnost studiranja. Kako današnje tržište rada zahtijeva drugačija znanja i vještine u odnosu na prošlo desetljeće, predmnijevajući mogućnost korištenja informacijske i komunikacijske tehnologije, i podaci o informatičkoj pismenosti ukazuju na obrazovanost stanovništva. Oni otkrivaju da se tek 57,4% hrvatskih državljana starijih od 10 godina zna služiti internetom, a nešto malo manje (53%) e-mailom.

Gdje smo u usporedbi s europskim zemljama? Prosječan udio visokoobrazovanih među radnoaktivnim stanovništvom u Europskoj uniji je 28,8%. Upravo rascjep između najobrazovanijih europskih zemalja Finske, Irske, Norveške i Ujedinjenog Kraljevstva (s oko 38% visokoobrazovanih u skupini od 25 do 64 godine) i Hrvatske, u kojoj je među radnoaktivnim stanovništvom tek 26,6% onih koji su stekli visokoškolsku kvalifikaciju mora biti poticaj da se sistemske reforme zaista počnu odvijati. Na njih nas potiče i EU Strateški okviru za europsku suradnju u obrazovanju i osposobljavanju koji postavlja zajedničke strateške ciljeve koje sve zemlje članice trebaju postići do 2020. godine u obrazovanju. Osim povećanja visokoobrazovanih, kojih bi u populaciji od 30 do 34 godina starosti trebalo biti najmanje 40%, od zemalja članica se zahtijeva da unaprijede sudjelovanje stanovništva svih dobnih kategorija u različitim obrazovnim stadijima. Tako se želi ostvariti da najmanje 95% djece u dobi od četiri godine do godine života u kojoj počinje obvezno osnovno obrazovanja sudjeluje u predškolskom odgoju i obrazovanju. Kako bi se povećala funkcionalna pismenost, udio petnaestogodišnjaka s nedovoljnim sposobnostima u čitanju, matematici i znanosti bi trebao biti manji od 15%, a udio ranog napuštanja obrazovanja i obuke trebao bi biti manji od 10%. Konačno, s obzirom da je obrazovanje cjeloživotna aktovnost, želi se postići prosjek od najmanje 15% odraslih osoba (u dobnoj skupini od 25 do 64 godine) koji sudjeluju u cjeloživotnom učenju.

Pitanje je može li Hrvatska dostići postavljene joj ciljeve kada uzmeno u obzir podatke s druge strane kvalifikacijske ravni: gotovo trećina stanovništva (30,8%) završila je tek osnovnu školu, a više od polovine (52,6%) ima srednjoškolsku kvalifikaciju. Iako je opisemnjivanje odavno prestalo biti osnovni cilj obrazovanja, stupanj primarne pismenosti, tj. poznavanje čitanja i pisanja kao osnovnih vještina, u Hrvatskoj je vrlo visok (tek je 0,8% nepismenih osoba starih 10 i više godina). No, sekundarna ili funkcionalna pismenost, razumljena kao sposobnost uključivanja u sve aktivnosti u kojima je pismenost potrebna za efektivno funkcioniranje u društvu ili na radnom jestu, u pravilu je niža nego primarna. Konačno, postoji i kritička pismenosti, koja se definira i kao politička pismenost, a koja omogućava razumijevanje i kritičko propitivanje postupaka političkih i društvenih institucija u kojima pojedinac sudjeluje. Držim da se upravo u ove potonje dvije vrste pismenosti ogleda neadekvatnost hrvatskog obrazovnog sustava. Na primjer, obrazovni kurikulum je u dvadeset godina demokracije uspio ne provoditi obrazovanje za demokratko građanstvo, ponekad se opravdavajući time da se ono provodi interkurikulumski, tj. kroz nekoliko različitih predmeta. No, slabo zanimanje mladih za sudjelovanje u društvenoj zajednici članstvom u udrugama te upolitičkim procesima zasigurno ukazuju na to da im vještine koje omogućuju kvalitetno (su)djelovanje u društvenoj zajednici nisu pravovaljano usađene u obrazovnom sustavu.

Imperativi ekonomije znanja

Neoliberalizam u obrazovanju rezultira komercijalizacijom obrazovnog sustava, poticanjem kompetitivnosti među institucijama i pojedincima, uvođenjem modela upravljanja iz poslovnog svijeta, zahtjevom za profitabilnošću. Tim su putem već odavno krenule bogate zapadne zamlje, posebice anglosaksonskog područja. Ipak, pokušaj liberalizacije, koji neki nazivaju „amerikaniziracijom“ obrazovnog sustava, u pravilu nailazi na otpor visokoškolskih ustanova. Relativno mali broj privatnih visokoh učilišta u nas u odnosu na nicanje privatnih univerziteta u gotovo svakoj kasabi i mahali u susjednim nam zemljama zasigurno dorpinosi kvaliteti studiranja. No, činjenica je da hrvatska akademska zajednica ne može opsluživati visokoobrazovno „tržište“ i da je mnogo nastavnika sa sveučilišta angažirano na još nekoliko drugih sveučilišta, veleučilišta i visokih škola. Ni takva praksa ne pogoduje izvrsnosti ni nastavničkog ni znanstvenog rada.

Imperativ logike tržišta najvidljiviji je upravo u visokoškolskom obrazovanju gdje se, srezavanjem javnog financiranja, otvara prostor za plaćene (što javne, što privatne) studije. Posljedično, privatizacija školstva produbljuje društvene razlike, povećava neravnopravnost, smanjujući šanse da se u visikoobrazovni sustav uključe siromašniji i oni koji već rade. Tako znanje, pod imperijom tržišta, umjesto sposobnosti kreativne primjena naučenog, postaje – robom. U maniri najvećih liberalnih kapitalista, izrekao je to pred neki mjesec socijaldemokratski premijer Milanović.

Kao i u ranijim stepenicma obrazovnog procesa, ni na visokoškolskoj razini u pravilu se ne uči da bi se znalo, nego da bi se stekla kvalifikacija. Jedan je bosanski profesor sarkastično, ali ispravno, primjetio da tzv. Bolonjska reforma umjesto želje za znanjem rezultirala borbom za zvanjem. Možda bi takva borba imala i smisla, kada bi onih oko 10.000 studenata kojih godišnje diplomira na sveučilištima, veleučilištima i visokim školama čekli med i mlijeko na tržištu rada. U relanosti, oni se pridružuju golemoj vojsci od oko 38% nezaposlenih mladih od 18 do 25 godina koji nisu nastavili obrazovanje na nekoj od visokoškolskih ustanova. U najboljem slučaju mogu postati „Mrsićevci“, kako one koji pripravničke zadatke za 1.600 kuna mjesečno popularno nazivaju u tvrtkama i institucijama kojima se stručno osposobljavaju za rad bez zasnivanja radnog odnosa cijelih godinu dana. Govori to u prilog zaključku da obrazovni proces ne promiče efikasno zapošljivost, ali i otvara pitanje imamo li studije koje trebaju tržištu rada i nije li već prekasno za sustavnu reformu?

Mastodont kojeg je teško natjerati na promjenu

Od 1990. godine do danas za kormilom ministarstva obrazovanja i znanosti izmijenilo se osamnaest kapetanica i kapetana. Nekadašnji ministar znanosti Primorac promovirao je tijekom svoga manadata, barem deklaratorno, društvo utemeljeno na znanju. Promičući uspostavu „vertikale obrazovnog procesa“ cilj mu je bio do 2010. godine stvoriti „najkonkurentniji obrazovni sustav u ovom dijelu Europe“. Ako ništa, za vrijeme njegova mandata, kada doduše Hrvatska nije (još) bila u recesiji, osiguravali su se besplatni udžbenici, otvarala su se veleučilišta u manjim urbanim sredinama, pokrenuta je inicijativa o povratku znanstvenika iz inozemstva, ustanovljena je kategoriju znanstenih novaka... A onda je iznebuha, prije nego li je stigao do zacrtanog cilja, Primorac podnio ostavku navodno da bi posvetio znanstvenoj karijeri, e da bi ispalo da se (neuspješno) želio posvetiti političkoj. Ipak, ne može mu se ne priznati da je za popularizaciju društva znanja učinio mnogo. Barem na političkoj razini. Pod njegovim je mandatom započet projekt državne mature, kritičarima unatoč, primjer je kako se vanjskim vrednovanjem može utjecati na ujednačeno ocjenjivanje uspjeha, te pojednostavniti postupak upisa na mnoge fakultete. Ministar Fuchs, koji ga je naslijedio, „proslavio“ se prijedlozima novih zakona o visokom školstvu koje je akademska zajednica žestoko kritizirala. Protivnici nacrta prijedloga zakona tražili su da se najprije donese nacionalna strategija visokog obrazovanja pa tek onda krene sa reformama temeljem novih znanstvenih tekstova. Čini se da je izostanak široke i demokratske javne rasprave prilikom donošenja pojedinih segmenata obrazovne politike „problem“ i trenutnog ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Premda mu se ne može zamjeriti nedostatak ideja i volje za reformiranjem, čini se da nije mnogo naučio iz prethodnikova iskustva, ali ni iz ustavnosudske prakse naglašavanja „demokratičnosti procedure u okviru koje se odvija društveni dijalog o pitanjima od općeg interesa“. Naime, upravo temeljem te argumentacije, Ustavni je sud ukinuo Kurikulum zdravstvenoga odgoja i Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena znanja. Unatoč „packama“ koje je dobilo od tzv. četvrte poluge vlasti, Ministarstvo je predvidjelo trajanje od tek tjedan dana za javnu raspravu o promjenama Zakona o odgoju i obrazovanju.

U mandatu koji je započeo isušivanjem koruptivne močvare u sportu, ministar Jovanović pokazao je kako se namjerava pozabaviti mijenjanjem sustava. Korupcija i pogodovanje pri upisima u srednje škole od ove je školske godine onemogućeno elektronskim upisima koji su centralno administrirani. Pokušao je unaprijediti i osuvremeniti kurikulum tako što je uveo građanski i zdravstveno odgoj. Predložio je da obvezno školovanje počinje ranije, od šeste godine, baš kako bi se amortizirao nedostatan broj vrtića diljem zemlje. Nije doduše uspio u reformiranju visokog školstva - djelomično jer je otpor reformama iz znanstveno-akademske zajednice endemski, ali i zbog toga jer predložene promjene još očitije potkopavaju visoko obrazovanje kao javno dobro.

Neupitno je da je reforma potrebna ama baš svakom od segmenata obrazovnog procesa. Krenuli od glave ili repa, ima nečega što smrdi. Kako onda reformirati glomazan, neučinkovit i zastario obrazovni sustav? Da bi reforma zaista zaživjela i uspjela mora postati pitanje poćeg konsenzusa, nešto što neće biti djelo entuzijasta koji će populističim (na)mjerama ili isušivanjem močvare sjecati poularnost dijela biračkog tijela. Moje je mišljenje da bi prvotni promicatelj promjena i otvaranja prema svijetu male, mariginalne znanstvene zajednice trebala biti akademska zajednica. Umjesto da što gorljivije zagovara znanstvenu izvrsnost, ona ostavlja dojam da grčevito pokušava čuvati stečene beneficije. Visokoškolski i znanstveni sustav bez temeljitih reformi ne da neće biti konkurentan, nego će nastaviti proizvoditi radnu snagu koja je položila ispite, a ne zna primijeniti svoje znanje.

Zaključno, reforma obrazovanja je pitanje sustavnog, dugoročnog reformiranja društva. U tome nas ne smije voditi ni Europska unija (koja u tom području ionako nema pravnoobvezjuću zajedničku nadležnost), niti stranački interesi svadljivih ministara. U pluralnom demokratskom društvu vrijednost obrazovanja jedna je od onih oko koje postoji najširi društveni konsenzus. Neka na njoj vlasrtodršci grade bolje, kvalitetnije i pametnije sadašnje i buduće društvo.

Oznake: društvo znanja, reforma obrazovnog sustava

<< Arhiva >>