Kako od "žene majke kraljice" do aktivistice?!

Ovaj bi esej trebao ponuditi moj stav o tome kako zamišljam društveni, politički i kulturni prijelaz žene majke kraljice (ŽMK) u feminističku aktivisticu. Trebala bi predložiti koji bi mehanizmi trebali postojati biti da se u ŽMK javi žudnja za društvenim, pače feminističkim aktivizmom. Bacam se u ovaj esej sa stavom da niti može niti treba svaka žena željeti biti aktivisticom. Neke za to neće imati vremena, neke volje. Neke neće ni znati što je aktivizam i kako se njime mijenja društvo i društveni obrasci. One koje se pak osjećaju voljnima biti feminističkim aktivisticama počesto su natprorsječno obrazovane, egzistencijalno zbrinute, ne žive s muževima koji ih tuku, nisu iz provincije. Dakle, njihovi životni uvjeti i postignuća ostavjaju im prostora i mogućnosti da se bore i angažiraju za jednakost žena te zagovaraju strukturlane promjene pomoću kojih bi ta jednakost bila moguća.

No, ne kažem da je biti feminističkom aktivisticom privilegij. Otvoreno se deklarirati feministicom u hrvatskom društvu često izaziva prezir i podsmjeh među većinom. Dio intelektualne „elita“ je feministice u ranoj fazi hrvatske demokracije doživljavala kao „vještice iz Rija“ koje „siluju Hrvatsku“ i koje su „izdajice Hrvatske“ (Slaven Letica, 1992.), a u kasnoj kao „žene koje su se odrekle svog 'ženstva'“ i koje „mrze sve što ženu čini ženom, oni mrze ženski način razmišljanja, žensku ljepotu, žensku sposobnost rađanja“ (Predrag Raos, 2013.). Kako opće u takvom društvu očekivati da je ženski aktivizam nešto što doživjeti potporu društvenog mainstreama? Kako u takvom društvu njegovati i razvijati žensku solidarnost, kad nositeljima ugleda (i moći) ta ženska solidarnost nikako nije u interesu? Postoji li opće u životima žena, kojima diktat zadaje liberalno tržište utopljeno u patrijarhat, vremena i volje za sestrinsku, mađužensku komunikaciju i osnaženje?

Čitam tekst srpske feminističke aktivistice Lepe Mlađenović o žudnji za aktivizmom. Lepa ne zagovara fanatizam, neki revolucionarni pristup, ne traži velike promjene, već nama ženama savjetuje da „čujemo drugu onako kako ona čuje sebe“. Čujemo li se? Želimo li se opće čuti? Možemo li se opće čuti ako dolazimo iz različitih društvenih skupina, krajeva, obrazovnih pozadina, klasa, političkih ideologija, religija, etničkih skupina, rasa, kontinenata? Možemo, ako prihvatimo „da su iskustva svih žena jednako vrijedna“ i ako „ne pridajemo vrijednosne sudove našim razikama“. Meni su ovo potvrdila i okupljanja iz nekoliko zimskih vikenda na radionicama "Politika ženama!", s kojih krećem u budućnost snažnija, svjesnija kako moja želja i elan da mijenjam svijet na bolje žive i u drugim ženskim srcima i umovima! Ne bojim se jer nisam sama. Ujevićevim parafraziranim riječima rečeno: sve što ja bijah, čuh i što snih gori u tim drugim divnim ženama koje nedavno upoznah istim žarom, ljepotom i čistotom.

Pitam se, trebam li još jednom proći kroz tekst pjesme Bižuterija, hoću li tamo naći vjerodostojni sadržaj toga što je zapravo ŽMK? Otvaram, čitam. To je ona koja je samo htjela oca djeci, malo ljubavi, i iako ju je neki muškarac tretiao ko kakav komad bižuterije, a ona je sve u jednom, žena, majka, žena – majka, kraljica. Hm? Nismo li to sve? Željne ljubavi, vrijedne, sposobne, preumorne, rastrgane, nesavršene? Nismo li unatoč tome zaboravile naučiti ili osvjestiti žensku solidarnost, prirodnu poveznicu s drugom, koja nam je u mnogočemu bliska jer nas ženska priroda, okovi patrijarhalne sredine, muška nepravda koju osjećamo na poslu, pri penjanju hijerarhijskim ljestvama, ili u obitelji, u nesrazmjeru kućanskih poslova, čine nužno sličnim i bliskima?

Slažem se s Lepom Mlađenović da feminističke aktivistice trebaju „stići i do posljednje žene u najzabačenijem mjestu“ kako bi osnažile i potakle na drugačiji život one „kojima ni rod ni nacija ni država nisu dali prostor za jezik“. Ipak, svaka od nas može biti i jest feministička aktivistica, ako sluša, razgovara o ženskim temamama s kolegamaIicama, prijateljima/cama, ako odgaja svoju djecu da ne razlikuju, ne isključuju i ne diskriminiraju temeljem različitog spola, vjere, rase ili nacionalnosti. ŽMK i feministička aktivistica u svojoj biti za mene nisu različite nego iste. I samo ako zatome svoje predrasude jedne prema drugoj to mogu shvatiti i zajednički lakše kidati okove patrijarhata. Koji je u svijetu liberalnog kapitalizma mnogo suptilnije serviran i održavan, tako da ga mnoge/e, u življenju opsesivnog konzumerizma, više ni ne primjećuju i nemaju potrebu osvješćivati.