24

nedjelja

veljača

2013

Prava druge generacije za građane drugog reda

Dok je prvu generaciju ljudskih prava, koju čine građanska i politička prava, relativno lako osigurati jer ne zahtijevaju aktivno činjenje na strani države, ostvarivanje prava druge generacije - socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava, pretpostavlja financijski proaktivan angažman države koji još uvijek izostaje.

Statistički su podaci obično egzaktni pokazatelji isključenosti ili participacije. Bez njih je gotovo nemoguće zagovarati uvođenje ili promjenu neke politike, ali je zato bez njih vlasti moguće braniti status quo, budući u njihovom izostanku mogu nalaziti isprike za neispunjavanje ili kršenje određenog prava. No, kada podaci plastično oslikavaju isključenost i(li) diskriminaciju nemoguće ih je ignorirati, već na temelju njih treba pristupiti osmišljavanju inkluzivne politike. Upravo to predstavlja “Platforma za demografsku obnovu Srba u Hrvatskoj“. Unatoč tome što je u dijelu javnosti okarakterizirana kao sebičan zahtjev manjine koja na posebne ekonomske mjere nema pravo, Platforma je prvenstveno legitimni zahtjev konkretnih mjera i politika, a potom i alat za zagovaranje poboljšanja položaja srpske nacionalne manjine u hrvatskom društvu. Uostalom, raspršenosti resursa moći odlika je demokracije. U takvom političkom uređenju interesne skupine slobodne su utjecati na vlast i postojeće politike. Nisu Srbi u Hrvatskoj endemski promjer isključenosti iz tržišta rada. Nedovoljna zastupljenost manjina u ekonomskom sektoru je širokoprisutan fenomen, evidentiran kod nas, u regiji, ali i na globalnoj razini. Razlog leži u činjenici da pravo na rad i na zaštitu od nezaposlenosti pripadaju u tzv. drugu generaciju ljudskih prava. Dok je prvu generaciju ljudskih prava, koju čine građanska i politička prava, relativno lako osigurati jer ne zahtijevaju aktivno činjenje na strani države, ostvarivanje prava druge generacije, socijalnih, ekonomskih i kulturnih prava, pretpostavlja financijski proaktivan angažman. Kako su sva ljudska prava jednaka i nedjeljiva, legitimno je zahtijevati njihovo ostvarenje, bez obzira na ekonomsku krizu, i neovisno o tome jesu li neka druga prava manjina već solidno osigurana i ostvarena.

STRUKTURALNA DISKRIMINACIJA MANJINA

Ozbiljne su posljedice nejednakost manjina na tržištu rada jer često dovode socijalne isključenosti i marginalizacije. No, čime, osim lošom ekonomskom situacijom i recesijom, objasniti isključenost manjina iz hrvatskog tržišta rada, posebice u područjima povratka? Osim očitih ekonomskih čimbenika, smatram da se u posljednjih dva desetljeća, posebice u područjima koja su bila izložena ratnom sukobu, diskriminacija manjina u pogledu pristupa tržištu rada društveno strukturirala. Ova strukturalna diskriminacija je zapravo opasniji čimbenik od diskriminatorne zakonske norme. Zakoni, pa i loši, mijenjaju se potezom pera, a mentalitet ili prevladavajući društveni stav mnogo je teže iskorijeniti. Naime, pojedinci i institucije djeluju u skladu s prevladavajućim idejama i normama društva. Strukturna nejednakost nastaje kada određene skupine uživaju neravnopravan položaj u odnosu na druge skupine, koji je rezultat nejednakosti uloga, prava i mogućnosti. Do strukturalnih prepreka koja utječu na jednakost šansi na tržištu rada došlo je zbog načina na koji društvo, posebice u post-konfliktnom okružju, poima društvene odnose. U slučaju Srba, njihov dokazano lošiji ekonomski položaj većinska populacija ne doživljava nepravednima jer njih doživljavaju krivima za razaranja, ekonomku stagnaciju gradova i regija, uopće za promjenu društvenih okolnosti koje su nastupile nakon rata. Posljedično, takav prevladavajući stav prema srpskoj manjini, i bez jasne diskriminatorne namjere u tekstovima zakona koji uređuju pitanje zapošljavanja ili manjinskih prava, dovodi Srbe u nepovoljni društveni položaj te ih diskriminira. Pripadnici nacionalnih manjina se u svakodnevici još uvijek susreću s problemima i poteškoćama vezanim za provođenje dijela svojih prava propisanih Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina u dijelu lokalne i regionalne samouprave. Ovaj nedostatak političke volje da se dosljedno provode određene odredbe Ustavnog zakon velikim je dijelom posljedica strukturalne diskriminacije koja se ispoljava i kroz ponašanje pojedinaca koji, kao zaposlenici institucija, primjenjuju određenu politiku.

MANJINSKE ELITE I ETNOBIZNIS

Istraživanja na povratničkoj populaciji utvrdila su da je bolja ekonomska perspektiva, uz rješavanje stambenog zbrinjavanja koje je manje-više obnovom imovine osigurano, najsnažniji motivacijskog faktora za donošenje odluke o povratku. Kako je ekonomska situacija na područjima povratka u pravilu lošija nego u ostalim dijelovima Hrvatske, ne čudi da je povratak tek djelomičan, da je među povratničkom populacijom prosječna dob 59 godina, i da u ovakvim okolnostima i nema izgleda za eventualno novi i demografski produktivan povratnički val. Zapravo je izvjesno da je pitanje ostvarivanja ekonomskih i socijalnih prava manjina do nedavno bilo u drugom planu, kako institucija tako i manjinskih zajednica. Kao da je važnijim bilo doživljavano pitanje političkog predstavljanja i očuvanja kulturno identiteta, nego kvaliteta svakodnevnog života pripadnika manjinske zajednice. Takav fokus koristio je isključivo uskom sloju kako političkih manjinskih elita i ponekih etnobiznismena koji su putem zajamčenog proračunskog izvora novca namijenjenih manjinskim udrugama prepoznali priliku za materijalno zbrinjavanje sebe i sebi bliskih. Depopulacija dobrog dijela hrvatskog teritorija je problem ne samo Srba, nego svih hrvatskih državljana. Iako su Zakonom o područjima posebne državne skrbi predviđene poticajne mjere za njihovu obnovu i razvitak, rezultati su nezadovoljavajući, a njihov izostanak nameće potrebu mijenjanja trenutne razvojne politike. Smatram da je potrebno mnogo jasnije i odlučnije pitanje opstanka populacije u krajevima povratka koncipirati kao dugoročno razvojno pitanje. Povratak zavisi od socioekonomskih mogućnosti pa stog treba stvarati ekonomske pretpostavke za povratak radno-aktivnog stanovništva. Konačno, kontinuirani ekonomska stagnacija povratničkih područja ne čini dobro niti političkoj zajednici niti demokraciji. Mnoštvo je politoloških i socioloških (dakle, ne isključivo ekonomskih) studija utvrdilo da je ekonomski razvoj jedan od indikatora, svojevrsna varijabla demokratizacije nekog društva. Teoretičari demokratske tranzicije svrstavaju tako loše gospodarske trendove među uzroke nastanka defekata u mladim demokracijama, a neki smatraju da razina ekonomskog razvoja pripada među društvene preduvjete demokracije. Florian Bieber i Vedran Džihić, politolozi koji trenutno djeluju na austrijskim sveučilištima s velikim znanjem o našoj regiji, u nedavno objavljenom članku o pravima manjina na Balkanu zaključili su kako nepovoljan socioekonomski status nije isključivo problem nacionalnih manjina, ali zasigurno doprinosi njihovom osjećaju isključenosti i marginalizacije. Korelirajući kvalitetu demokracije sa socioekonomskim statusom manjina, oni navode da i manjine, kao uostalom svi građani i građanke, u mladim demokracijama jugoistoka Europe očekuju bolji životni standard i profit od tržišne ekonomije. U izostanku realizacije takvih očekivanja javljaju se negativni trendovi koji slabe demokraciju: slabljenja političke participacije i smanjenje povjerenja u demokratske institucije.

OSNAŽIVANJE MANJINSKIH ZAJEDNICA

Potrebno je mnogo šire koncipirati manjinsku politiku kako bi se ostvarili planovi o poboljšanju socioekonomskog položaja srpske manjinske zajednice, posebice u područjima povratka. Radi ostvarivanja ovog cilja manjine i njihovi politički predsjednici mogu čak i zahtijevati nove zakone i mjere te širi broj aktera provedbe manjinske politike. No, ovo neće biti dovoljno ako se ne bude istovremeno radilo na unutrašnjim jačanjem manjinskih zajednica. Kako bi se osnažile i same bile u mogućnosti doprinositi gospodarskom rastu manjine trebaju istovremeno i sustavno osnaživati svoj ekonomski, kulturni i socijalni kapital. Naime, ako politiku shvatimo kao težnju za moći i nametanje svoje volje drugima, onda prema teoriji polja francuskog sociologa Pierra Bourdieua možemo zaključiti (i naučiti) da se borba oko raspodjele moći, pa i na lokalnom nivou, odvija uz pomoć nekoliko tipova kapitala. Ekonomski kapital čine ekonomski resursi, dok kulturni kapital čine intelektualne vještine i kulturna dobara. Snažnim i kontinuiranim poticanjem obrazovanja pripadnika srpske nacionalne zajednice, kako mladih tako i onih koji su još u radno-aktivnoj životnoj dobi, moguće je doprinijeti pretpostavke za ekonomske investicije i razvoj produktivnog zapošljavanja na područjima povratka. Socijalni kapital, koji se potencira članstvom u društvenim grupama (udrugama i političkim strankama) rezultira bogatstvom mreža povezanosti i međusobnog povjerenje građana. A upravo građanska suradnja omogućava uspješnije rješavanje problema svake zajednice pa tako i manjinske.

Copyright © Identitet - Nezavisni magazin.

<< Arhiva >>