Za plakat(i)

Zaštitnici morala izvan demokratske procedure

Pravo na poštovanje vjerskih osjećaja je dio prava na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti koje pripada korpusu ljudskih prava. Stoga razumijem reakciju Katoličke udruga Vigilare koja je neki napala dan plakate kojima se reklamira predstava gradskog dramsko kazališta Gavella "Fine mrtve djevojke" tvrdeći da se na njima “na izrazito vulgaran, uvredljiv i ponižavajući način prikazuje Blažena Djevica Marija” te da se plakatima “na najgrublji način ismijavaju, omalovažavaju i vrijeđaju svetinje, kao i vjerski osjećaji većine građana u Republici Hrvatskoj”.

Iz udruge su pozvali na građansku akciju pritiska na upravu kazališta. Oni koji podržavaju njihovu akciju trebali su slati emailove u kojima, između ostalog, izražavaju "najdublji protest, povrijeđenost i zgražanje zbog uvredljivog i difamatornog prikaza Presvete Bogorodice Marije s aluzijom na lezbijsku tematiku predstave, čime je nanesena uvreda svim kršćanskim vjernicima koji žive u Republici Hrvatskoj i koji čine većinu njezinih građana (više od 90%)." Pozivaju se i na zakonske propise, tvrdeći da sporni plakati predstavljaju kršenje "Zakona o suzbijanju diskriminacije, kao i niz drugih zakona i međunarodnih dokumenata" te zahtijevaju "javnu ispriku svim kršćanima (katolicima, pravoslavcima i ostalima) i trenutno uklanjanje plakata."

I uspješe u tome. Gladonačelnik Bandić, koji je očito punom silinom već započeo svoju predizbornu kampanju za skore lokalne izbore, pomogao je njihov naum jer je od Gavelle tražio da povuče plakat. Prema njegovim riječima, nastupio je "u zaštiti vjerskih osjećaja ... kao odgovoran čovjek i kao gradonačelnik... ,ali ako budu drugi plakati vrijeđali neku drugu manjinsku skupinu reagirati ću opet". Ipak, valjda istaknuti da se očito ne radi o zaštiti manjinske, već većinske skupine. A posljedično bi se onda trebalo raditi i o zaštiti većinskog osjećaja i poimanja morala.

Ono što je Bandić napravio zapravo je strašno, ne zbog toga što se baš on postavio u poziciju branitelja javnog morala, nego zato što je postupio samovoljno i izvan demokratskih procedura. Upotrijebivši moć gradonačelničke pozicije zanemario je činjenicu da o pitanjima ograničenja ljudskih prava, onda kada je to u interesu javnog reda i mira ili pak zaštite morala, u zrelim demokracijama odlučuje - isključivo sud . O uklanjanju plakata i njegovoj štetnosti za društveni moral u ovom slučaju očito nije odlučivala niti jedna nadležna institucija ili sud. Taj bi sud možda čak i ustanovio da je opravdano ograničiti pravo na slobodu izražavanja, kao što je to učinio Europski sud za ljudska prava u predmetu Otto-Preminger-Institut protiv Austrije . Naime, tada je Sud odlučivao o tužbi Otto-Preminger-Instituta kojem je film, za koje su austrijske vlasti tvrdile da je blasfemičan, bio zaplijenjen prije premijernog prikazivanja. Otto-Preminger-Institut, udruga sa sjedištem u austrijskom gradu Innsbrucku, tvrdio je da je došlo do povrede članka 10. Europske konvencije o ljudskim pravima koji propisuje pravo na slobodu izražavanja. U ovom je konkretnom slučaju Sud utvrdio da u okviru dužnosti i odgovornosti osoba koje ostvaruju pravo na slobodu izražavanja, a u kontekstu vjerskog mišljenja i vjerovanja, spada i obveza izbjegavanja, koliko god je moguće, izražavanja koje je u velikoj mjeri uvredljivo za druge i time vrijeđa njihova prava te ne doprinosi javnoj raspravi koja unaprjeđuje ljudska pitanja. Obrazložio je to činjenicom da je dio Innsbrucka u kojem se nalazilo kino bio naseljen pretežno katolicima, te bi većinu njih film potencijalno uvrijedio, čak i unatoč činjenici da je film trebao biti prikazan u privatnom klubu, samo onim osobama koje bi kupile kartu za gledanje tog filma.

Kada je moguće i legitimno ograničiti slobodu izražavanja?

Između ostalog, pravo na slobodu izražavanja obuhvaća slobodu širenja informacija i ideja putem bilo kojeg sredstva javnog priopćavanja i bez miješanja javne vlasti. Ipak, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno poput prava na život, već je jedno od ljudskih prava koje pod određenim pretpostavkama može biti ograničeno. Kako ostvarivanje slobode izražavanja obuhvaća određene dužnosti i odgovornosti, ovo pravo može biti podvrgnuto ograničenjima koja su propisana zakonom i koja su u demokratskom društvu nužna između ostalog i radi zaštite morala i radi zaštite ugleda ili prava drugih.

U protivnom, radi se o ograničavanju slobode izražavanja ili o cenzuri. Hrvatsko dizajnersko društvo je na primjer povlačenje plakata ocijenilo kao otvorenu cenzuru, koja "predstavlja ne samo obezvređivanje ideje slobode vizualnog izražavanja i slobode izražavanja vlastitog identiteta, nego u konačnici znači dokidanje svake mogućnosti javnog dijaloga". Cenzura nastoji kontrolirati ( sve ili određene) informacije i(li) ideje u društvu. Kako navodi Ivan Paraščić, "procesi demokratizacije društava i država sami po sebi nisu garancija nestanka cenzure; oni su možda tek pridonijeli i pridonose smanjenju intenziteta cenzure i to prvenstveno onih sadržaja koji se tiču, na primjer, morala ili ideologije – kategorija koje su, ako se to može tako reći, “klasične” teme kada se govori o povijesti cenzure"

Da je moral ipak ekstenzivna kategorija potvrđuje novi plakat za predstavu. Na njoj je, za razliku od prvoga plakata koji je osporavan i povučen iz javne uporabe, otvorena lezbijska scena.


© Ronald Goršić/Cropix