Kako uspješno “napasti samu strukturu društva”?

Anders Behring Breivik, izvršitelj terorističkog čina i masovnog pokolja u Oslu 22. srpnja, je preko svog odvjetnika poručio da mu je namjera bila “napasti društvo i samu strukturu društva”. I uspio je u tome. Jer zapadnim je svijetom, barem na nekoliko dana, zavladao strah i svijest da se tempirane ubojice ovakvog “kalibra” mogu naći u svakom društvu. Norveške će vlasti, da bi umirile svoj narod, morati pooštriti mjere sigurnosti, biti će više policije na ulicama; provjeravat će se revnije turističke pridošlice, legitimirati građani (autohtoni i imigranti). A zemljom će neko vrijeme zavladati moćno oružje terorizma: strah. Da je isti čin izvršio imigrant, ne-daj-Bože, posljedice po suživot bile bi još dugoročnije i došlo bi do znatne polarizacije društva.

U našem dijelu svijeta tragediju iz Osla već potiskuju neke nove vijesti, nama bliskije, čini nam se relevantnije.

Razmišljam intenzivno o pokolju u Oslu, u kojem sam prije deset godina pohađala ljetnu školu na njihovu Sveučilištu (NB, o trošku norveških poreznih obveznika svake se godine okupi mali presjek Svijeta: 600 studenata iz 90 zemalja; norveške vlasti dakle smatraju legitimnim i korisnim ulagati u znanje i stranih studenata, pravdajući to, vjerujem, svojom investicijom za promicanje mira u svijetu). Tijekom boravka u Oslu posjetili smo , naravno, mi studenti s barutnog Balkana i Nobelov institut. Nobel je bio Šveđanin, al zbog svoje austrijske prijateljice, s kojom se godinama dopisivao, Berthe von Suttner, oporučno je odredio da se njegova prestižna nagrada za mir, dodjeljuje u norveškom glavnom gradu. Sve se ostale Nobelove nagrade dodjeljuju u Švedskoj.

Skandinavske zemlje čine nam se iz ove naše post-tranzicijsko/post-ratne osiromašene i neizvjesne svakodnevnice pitomim, bogatim, no ne rasipnim, utočištima blagostanja i socijalne pravde. To su zemlje koje su posebice velikodušne u procesu poslijeratne (ne samo balkanske) obnove, ulažu u izgradnju civilnog društva, doniraju sredstva za rekonstrukciju porušenih građevina, te (i) tako potiču uspostavu i održanje mira. Ljudi koji žive u bogatim, liberalnim zemljama imaju razloga biti zadovoljni, i dio svoga društveno bogatstva “žrtvovati” za manje sretne: kako u svom vlastitom društvu, tako i u inozemstvu. To je zapravo i bit vanjske politike skandinavskih zemalja. Zato površno može izgledati da je masovni ubojica ABB društvena anomalija. No on nije iznimka već simptom i proizvod društva i vremena u kojem živimo. Neo-nacista i ekstremno-desničarskih luđaka ima u svim zemljama. Oni su zapravo ideološki ekstremni nacionalisti, kojih svugdje ima, jer malo koju državu svijeta naseljavaju isključivo pripadnici jedne etničke skupine. ABB-a motivirala je njegova ideologija mržnje. Prema imigrantima, Muslimanima, ali i prema vlasti, koju čine predstavnici uglavnom njegova vlastitog naroda. Za metu je izabrao pripadnike vlastitog naroda, no doduše svoje političke neistomišljenika. Bio je svjestan da je bijela, etnička norveška meta, puno važnija medijima i norveškim ljudima, i da će trajnije ostati u kolektivnom sjećanju Norvežana, nego da je izabrao kakvu džamiju ili skup Muslimana koji žive u toj zemlji, koja je posebice u devedesetima otvorila vrata i skrbila za mnoge izbjeglice iz Bosne, Kosova, Somalije, mnoge od njih muslimanske vjeroispovijesti. Mržnja je doista moćno oružje. A mržnja prema drugome nastaje iz straha, nepoznavanja, neznanja. Strah rađa netoleranciju, nemogućnost poimanja da su sva ljudska bića jednako vrijedna i zaslužuju istu količinu ljudskog dostojanstva, digniteta, pijeteta. No, Europa multikulturalizma je isto tako društvena realnost. I stoga će, nadam se, ovaj tragični događaj natjerati europske političare da ne odustanu od ideje suživota, te da javnim politikama, a ponajprije svojim nastupima, promoviraju što bolje (u)poznavanje, i integraciju svekolikog stanovništva. Ne vidim boljeg lijeka za mržnju i ne(po)zna(va)nje ekstremista od međusobnog (u)poznavanja i prožimanja svih dijelova društva. Inače cijeloj Europi, u kojoj u ovom trenutku živi više od 50 milijuna Muslimana (bez Turske, koja sama broji gotovo 70 milijuna stanovnika), te još mnogo milijuna pridošlica ostalih vjera, nacionalnosti, jezika i boja kože, itekako prijeti lom strukture društva: strah, teror, nepovjerenje, izostanak suradnje među ljudima koji zapravo tek zajedno Europu čine prosperitetnim i ugodnim kontinentom.