21
utorak
listopad
2008
Akademici van iz škole moga djeteta!
Citam jucer i danas u Vecernjem (nemam kad provjeravati jesu li i druge dnevne novine obvjavle sto o ovoj temi) kako nam hrvatski akademici namjeravaju unaprijedit skolstvo time sto ce se instalirati u skolske odbore. Ne, ne i ne, vapijem ja, ne dozvolimo metuzalemima svijesti da nam uzurpiraju osnovne i srednje skole i dijele svoju pamet i iskustvo!!! Ne zelim biti diskriminatorna u pogledu dobi, ali, zaista, ne razumijem sto covjek pred penzijom, ili u joj, ma koliko god on (potencijalno) mudar i mentalno vitalan (jos uvijek) bio ima raditi u skolskom odboru neke skole koju ce za koju godinu pohadjati moje dijete?
Niti je pedagog (premda je vjerojatno (jednoc) prenosio znanje, ali studentima, i to, najvjerojatnije ex cathedra metodom!), niti je roditelj (da se opravda njegov izravan i neupitan interes i dobronamjernost aktivnog sudjelovanja u poslovanju skole). Akademk je, nek se ne naljute oni koji se tako osjecaju ili to jesu (premda slutim da se rijetko medju njima sluzi internetom, te je sansa da ce procitati ovu zgranutu kritiku opce postojeca!), znanstvanik na zalasku karijere, koji teba uzivati prvenstveno u drustvenom priznanju svoga rada, i eventualno piskarati nesto sto ce izdavacke kuce objavljivati a propos njegova/njena znanstvena ugleda. Neka me netko rado razuvjeri argumentima i podacima, alcini mi se da stvarnost ne nudi dokaza o znanstvenoj plodnosti ili drustvenoj angaziranosti akademske creme de la creme (kako si vole tepati).
komentiraj (2) * ispiši * #
11
subota
listopad
2008
Međudržavni odnošaji i regionalni pak(e)t na Balkanu
U kroničnom nedostatku vremena silim se napisati ovih para redaka, jer sam u protekla dva tjedna spoznala nekoliko stvari koje smatram zanimljivima i relevantnima za građane zemlje u kojoj živim. Ne, ne mislim na Austriju, nego na Hrvatsku.
Prije gotovo dva tjedna u Bolzanu sam nazočila konferenciji na kojoj je Visoki povjerenik za nacionalne manjine OESS-a (specijalizirana institucija ove međunarodne organizacije koja je osnovana u 90-im prošlog stoljeća radi ranog prepoznavanja potencijalnih etničkih sukoba u OESS-ovoj regiji) predstavio Bolzanske preporuke o pravima nacionalnih manjina u međudržavnim odnosima.
Kao i svaka međunarodna konferencija koja okuplja najbitnije face iz nekog polja, i ova je bila show-room za iskazivanje bitnosti u akademskoj i političkoj kremi onoga što ja nazivam minority bussinessom. Stoga ni ne čudi da sam od mnogobrojnih uvodničarskih govora zakunjala. No iz jutarnjeg drijemeža me razdrmalo predavanje Visokog povjerenika glavom i bradom, kad je pred kraj svoga uvodnog izlaganja izrekao da stručnjaci okupljeni u izradi ovih Preporuka smatraju kako matične države ne bi trebale kapom i šakom dijeliti državljanstva pripadnicima iste etničke skupine koji čine dio naroda (i(li) nacionalnih manjina) susjednih ili drugih država. Matične države (kin-states) su u pravno-politološkom rječniku one koje osim na svom teritoriju nalaze, prepoznaju, a često i štite pripadnike svoje etničke skupine u drugim, najčešće susjednim državama. Te "štićene" skupine zovu se "matičnim narodom" (kin-nation).
Prevedno na jezik dnevne (hrvatske) politike, moćna međunarodna organizacija smatra da je ono što hrvatske vlasti čine glede dodjele hrvatskog državljanstva državljanima BiH krivo (jer Hrvati u BiH to jesu, državljani već jedne države, u kojoj se rađaju, žive, rade, vjerojatno plaćaju poreze, glasaju na izborima, ukratko stvaraju budućnost svoju i svojih potomaka). Oni koji će sad osuditi ovakvu argumentaciju bolje da razmisle prije nego poviču da sam zaboravila hrvatske nacionalne interese ili izdala Hercegovce nek pročitaju Preporuke, jer one promiču pomaganje prekogranično ukoliko se ono odnosi na očuvanje kulturnog identiteta, dakle financijsku pomoć matične države radi pormicanja jezika, uporabe manjinskog jezika u medijima, školstvu itd.
A zašto OESS kaže da velikodušno dijeljenje državljanstva ne valja u međudržavnim odnosima? Popratna Objašnjavajuća bilješka o Preporukama (Explanatory note) daje pravno utemeljenje svakoj od preporuka, a za preporuku broj 11 kaže:
"Contested claims or competing attempts by the States concerned to exercise jurisdiction over their citizens, irrespective of the place of residence, have the potential to create tensions. This is particularly likely to happen when citizenship is conferred en masse, i.e. to a specified group of individuals or in substantial numbers relative to the size of the population of the State of residence or one of its territorial subdivisions. States should therefore refrain from granting citizenship without the existence of a genuine link between the State and the individual upon whom it is conferred, as ruled by the International Court of Justice in the Nottebohm Case (1955 I.C.J. 4)."
No, Preporuke kao tzv. soft law instrument (dakle, pravno neobvezujući izvor međunarodnog prava) teško da će doprinijeti nekoj krucijalnoj promjeni u politici RH prema hrvatskom narodu u BiH (ukoliko na vlast ne dođe Milanović, ali teško da bi i SDP-ova vlada skupila dvotrećinski većinu za promjenu Ustava), ne spominjući opće nemogućnost oduzimanja stečenih prava, dakle Hrvati (pretežito) iz BiH koji već imaju i hrvatsko državlajnstvo ne trebaju strepiti za njega jer ima ga nitko neće oduzeti. Najprije, Ustav Republike Hrvatske propisuje zabranu oduzimanja hrvatskog državljanstva (članak 9. stavak 2.), a niti Zakon o hrvatskom državljanstvu ne poznaje institut oduzimanja državljanstva.
Dakle, o Bolzanskim preporukama će, kao i ranijima preporukama Visokog povjerenika o pravima manjina na uporabu manjinskog jezika, na obrazovanje na manjinskom jeziku, o političkoj participaciji i o višeetničkoj policiji, pisati uglavnom stručnjaci. Što akademici, što državni službenici, uporabom će im dati legitimitet, a ograničenim dosegom primjene i ove će Preporuke pokazati koliko su svi manjinski instrumenti međunarodnog prava tek slaba neman bez zuba. Zbog nedostatka političke volje da se ovaj dio prava čovjeka usuglasi i da se stvore međunarodni standardi.
No, dobro, manjine i gore navedene stvari malo ljudi i zanima. Druga stvar koje sam postala svjesna protekli tjedan odnosi se ipak na moguću sudbinu sviju nas. Naime, na sastanku u Europskoj komisiji u ponedjeljak nazočila sam debati koja je u prvi plan pokušala staviti dvojbu o potrebi ponovnog uvođenja regionalnog pristupa prema zemljama zapdnog Balkana. Možda naivna i glupa, ja sam mislila da je Brisel odustao o te "uđutorno"-politike još početkom 2000. Ali jok, začudila sam se s koliko su uvjerenja neki od briselskih birokrata branili potrebu ovakve politike prema našoj regiji. Suprotstavila im se vrla populistica Doris Pack, iz nekog razloga gorljiva zagovornika balkanskih interesa u Briselu. Zagovornik regionalnog pristupa bio je i jedan od profesora iz naše delegacije koja je EU parlamentarcima i zaposlenicima Općih uprava za proširenje i za istraživanje došla prenijeti zaključke dvoipolgodišnjeg istraživačkog projekta. Dakle, ne samo da podjela o prikladnoj politici za Balkan postoji unutar EU institucija, ni akademska zajednica nije načistu što je bolje. Za Gđu. Europu, dakako, o našem brdovitom i zapaljivom Balkanu teško da malo ko razmišlja na prvom mjestu. Za nadat nam je se je ipak onih kojim je hrvatsko pristupanje Uniji u individualnom aranžmanu prihvatljivo i poželjno više nego zagovornika (i među EU birokratima, a još više državama članicama) ponovnog (ili tihog, neslužebenog) regionalnog pristupa.
komentiraj (1) * ispiši * #
