|
Oduvijek sam se osjećao strancem. Svuda, čak i u kući, ulici i gradu u kojem sam se rodio i odrastao. Nikada nisam osjećao da nekamo pripadam. Roditelje sam smatrao strancima koje ne bih ni zamijetio u gomili, da mi nisu igrom slučaja postali roditeljima.
Ulice grada u kojem sam odrastao zaboravio sam dan nakon što sam iz rodnog grada odselio ne noseći sa sobom čak ni putnu torbu. Kuću koju naslijedih nakon pogibije roditelja u prometnoj nesreći prodao sam zajedno s namještajem. Prije no što sam novim vlasnicima uručio ključeve, u dvorištu sam u starom limenom buretu spalio pisma, fotografije i očeve mape s plaćenim računima i potvrdama koje je on godinama čuvao. Za razliku od njega, ja nisam čuvao ništa osim svojih dokumenata, čak bih i e-mail poruke izbrisao odmah nakon čitanja. Majčin molitvenik i bilježnicu s kuharskim receptima također predadoh plamenu. Odjeću, ručnike i posteljinu dan ranije je odnio službenik Karitasa. Kutije su vam pred vratima ... rekao sam preko interfona, ne otvarajući vrata kako ne bih morao slušati njegovo zahvaljivanje. U pogrebnom zavodu su me uputili kako da izbjegnem primanje sućuti. U oglasu i na osmrtnici stavite napomenu - tiha žalost, samo u krugu obitelji - rekli su mi. A krug se sveo samo na vijenac koji sam položio na crnu mramornu ploču kada su je grobari spustili. Povratna, ili ... ? upitala me, dan ranije, službenica putne agencije. U jednom smjeru ... odgovorio sam. Putujete bez prtljaga? upitao me aerodromski službenik sutradan. Samo ručna torba i laptop ... odgovorio sam pružajući mu kartu. Kad je avion sletio, taksijem se odvezoh do hotela. Hotelska je soba bila čista i bezlična kao da u njoj nije boravio nitko prije mene. Nisam se iznenadio jer mi je recepcionar rekao: Vi ste prvi gost koji odsjedate u ovom krilu hotela nakon renoviranja ... Pod hladnim tušem ostao sam tako dugo dok nisam sprao sve zaostale mirise i tragove. Uvukoh se između svježih, savršeno izglačanih plahti i odahnuh. Sutra ujutro mogu ostati dulje u krevetu, na posao se moram javiti tek prekosutra. Iako sam diplomirao tjedan dana prije no što su mi roditelji poginuli, ponudama za posao zasipali su me već tijekom studija. Nakon objavljivanja znanstvenog rada koji sam napisao na završnoj godini studija, moj mi je profesor ponudio asistenturu, no ja sam ga odbio. Rad je bio tako zapažen da sam mogao birati. A ja sam izabrao univerzitet na drugom kraju svijeta, što dalje od grada, ulice i kuće u kojoj sam se rodio. Na kamenu koji se kotrlja ne hvata se mahovina ... jednom mi je prijekorno rekla mati. Ona je, baš kao i moj otac, bila od onih koji vole da ih prekrije mahovina. A ja ni jednom od njih nisam bio nimalo nalik. Stoga sam ugovor s univerzitetom potpisao samo za jednu akademsku godinu a kad su mi ponudili apartman za profesore u sveučilišnom kampusu odbio sam: Radije ću stanovati u hotelu ... ... Deset godina kasnije još uvijek sam stanovao u hotelu. Bio je to deseti hotel, deseti grad i deseti univerzitet na kojem sam te akademske godine počeo raditi. Bio je kraj septembra, predavanja samo što nisu počela, a ja sam vjerovao da ću se nastaviti tako kotrljati, iz godine u godinu, iz grada u grad, s univerziteta na univerzitet, čist poput oblutka kojem valovi neprestano mijenjaju mjesto ... A tada ... |
| < | rujan, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
