18.07.2012., srijeda
OTKROVENJE - petak - 2
|
2 Kako je Ognjen i pretpostavljao da će se dogoditi, nekoliko minuta prije deset sati, oglasi se njegov službeni telefon na stolu. - Krećemo li večeras ili sutra ujutro? - upita bez uvoda Ferdi, punog imena Ferdinand, ali kojeg su rijetko tako zvali. - Kako želiš - odgovori Ognjen, osmjehujući se i radujući se pozivu prijatelja: jutro je istog časa izgubilo svoje zamorno sivilo i Ognjen primijeti, kako sunce raskošno obasjava grad i prodire u njegov ured kroz veliki prozor. - Imamo dvije mogućnosti - reče Ferdi, a Ognjen zamisli njegove tamne oči kako prodorno gledaju preko orlovskog nosa. - Samo dvije? - upita Ognjen šeretski, jer odjednom se osjetio poletnim, san koji ga je proganjao i mučio postao je zaborav, a ispred njega se pružao dug i prijatan vikend s prijateljima. - Ili ćemo krenuti danas, odmah nakon posla - nastavi Ferdi nesmetano - ili ćemo odspavati i krenuti rano ujutro. Koja ti se varijanta više sviđa? Ognjen je trenutak razmišlja, a osmjeh mu nije silazio s lica. Učinilo mu se kao da čuje šum mora, dok Ferdi i on sa čašama u rukama stoje ispred Ferdijeve kuće za odmor, uživajući u zalazu sunca. Već su nekoliko puta, Lidija i on, bili gosti Ferdinanda i njegove supruge Anite u toj "kući za odmor", kako su je sami vlasnici prozvali. Bilo je ugodno boraviti u njoj, sa morem gotovo doslovno na dohvat ruke. Ognjen je uživao ustati se mnogo prije svih i otići trčati rano ujutro, dok je sunce tek počinjalo svoj pohod preko neba. Na kraju bi, pri završetka trčanja, naglavačke skočio u more i plivao nekoliko stotina metara duž obale, osjećajući svaki pojedini mišić tijela i uživajući u tom osjećaju. - Krenimo večeras - reče, misleći na to ranojutarnje trčanje, pa doda: - Ako se slažeš, naravno. - Savršeno - reče Ferdi. - Odgovara mi tako i računao sam na to. Neke sam predradnje već učinio. Znači, poslijepodne dolaziš s Lidijom kod nas. U šest? - U šest - potvrdi Ognjen. - Sjajno! - uzvikne Ferdi. - Radujem se provodu. Vidimo se u šest. - U šest - ponovi Ognjen, ali je njegov prijatelj već prekinuo vezu. Ognjen ostane sam sa svojim mislima. Još nekoliko sati i dugo očekivani vikend će početi. Od kad su, Lidija i on prošle godine upoznali Ferdinanda i njegovu Anitu, vikendi su im dobili na značenju. Ognjen je osjećao promjenu koja im se s tim poznanstvom uvukla u život i uživao je u njoj. Trosatna vožnja do "kuće za odmor" postala je rutinska, baš kao da ta kuća pripada Lidiji i njemu. - Razmišljaj o njoj, kao o svojoj kući - rekao mu je Ferdi, kad su prvi put ušli u tu kuću, u koju će kasnije mnogo puta navraćati. - Daj, molim te - zbunjeno je promucao Ognjen. - Sasvim sam ozbiljan - rekao je Ferdo, i da bi naglasio svoje riječi, položio je ruku na Ognjenovo rame i blago ga stisnuo. - Voljeli bi to, zar ne, Anita? - Razumije se - odgovorila je Anita, lijepa plavuša, široko im se osmjehnuvši. - Ponekad propustimo nekoliko vikenda, a da ne navratimo ovdje - nastavio je Ferdo. - A to je šteta. Dobro je za kuću da se što više boravi u njoj. Navečer, pripremajući se za spavanje, Ognjen je, perući zube u maloj kupaonici i stojeći pored Lidije koja je činila to isto, primijetio: - Neobično ljubazno od njih, zar ne? - I suviše ljubazno. Prevelikodušno. - Kako to misliš? - Tako kako sam rekla - odgovorila je Lidija. - Poznajemo se vrlo malo vremena, a oni ... Pustila je rečenicu da visi u zraku i zabavila se ispiranjem četkice za zube. Ognjen je nestrpljivo upitao: - Što si htjela reći? Dovrši rečenicu. - Nije važno - odgovorila je prolazeći pored njega i pomilovavši ga po licu. - Zaboravi. I dođi što prije u krevet. Osjećam se požudno večeras. Ognjen se osmjehne tom sjećanju. Već mu dugo Lidija nije rekla takvog što. Strast kao da je postala manja, slabija, mlaka, ne više vruća. Ognjen se pitao, da li je to samo njegova krivica, jer znao je da se u njegovim osjećajima dogodila promjena, ili i Lidija snosi dio krivice. Ako krivica postoji. Ognjen nije vjerovao u krivice, ne u takve vrste krivice, stari se u životu događaju i to je to: nitko ne mora biti kriv. Ali ljudi ne bi bili ljudi, kad za svoje nesreće ne bi okrivljavali sve druge samo ne sebe. Sve se rađa i sve umire, zakon je života. Umire li njegova strast prema Lidiji? Nije želio vjerovati u to. Pet su godina zajedno, prije godinu je dana došla u njegov stan, nekako baš koji dan prije nego li će upoznati Anitu i Ferda. (nastavlja se ...) |
