17.07.2012., utorak
O T K R O V E NJ E
|
Petak 1 Osjećao je koliko je važno dostići lik koji je nestajao u magli, ali ma koliko god se trudio, a trudio se silno mnogo, lik je nestajao obavijen sivim tajanstvenim trakama koje su lepršale oko njega. Vidjeti mu lice, vrištala je gladna želja u njemu. Mišići su mu bolno podrhtavali, napeti, nadnaravno se naprežući u posljednjem i očajničkom pokušaju dostići željeni lik, položiti mu ruku na rame, okrenuti ga prema sebi i konačno, konačno mu ugledati lice. I dok je pružao ruku u punom trku, lika obavijenog maglom nestane, a ispod njegovih nogu u kojima više nije bilo snage, odjednom se otvori provalija, duboka, zijevajuća, prijeteća. Zamahao je rukama u očajničkom pokušaju zaustaviti se na samom rubu provalije, a iz grla mu se oteo vrisak straha. - Zar opet? - začuje u mraku pitanje praćenje uzdahom. Ognjen ne odgovori. Sjedio je u krevetu buljeći u mrak, pogledom ga probijajući. Svjetlucave kazaljke sata pokazivale su 2:15. Točno koliko su i pokazivale prošli put, kad je sanjao isti san. Treći put za redom u mjesec dana. Otprilike svakih deset dana, san bi se vratio i uznemirio ga. To više nije slučajnost. - Jesi li budan? - upita Lidija, pružajući ruku u mraku. - Jesam - odgovori Ognjen osjećajući njenu malu i toplu šaku na svom bedru. - Opet si stenjao i vikao i ... - Znam - prekine je on: nije želio o tome razgovarati. - Oprosti. Nastavi spavati. - Ponavlja se - promrmlja Lidija. - Spavaj - reče on odgurnuvši plahtu u stranu i ustajući. - Nastavi spavati. - Ti ustaješ, a meni govoriš da nastavim sa spavanjem - negodujući reče Lidija. - Kako si to zamišljaš? Ognjen začuje šuštanje plahti i više nasluti nego što ugleda pokret Lidijine ruke. Trenutak kasnije, svjetlost preplavi sobu. Ognjen obori pogled žmirkajući. Naglo preplavljena svjetlošću, činilo mu se da čitava soba neprirodno svijetli i shvati koliko su mu živci napeti. - Pogledaj me - reče Lidija, ali joj glas nije zvučao zapovjednički, više je bio molećiv. Ognjen uzdahne i onako se gol, držeći traperice u ruci, okrene prema Lidiji. Sjela je u krevetu, crna joj je kosa uokvirila srcoliko lice, a crne su joj i krupne oči bile prikovane za Ognjenove. - Zašto mi ne kažeš – upita tiho - što to sanjaš? - Nije važno. - Kako nije važno, kad si toliko uznemiren? - Nisam uznemiren - reče on navlačeći traperice i izbjegavajući joj pogled kojeg je osjećao na sebi. - Hoćemo li se sad početi lagati? - upita Lidija. - Nakon petogodišnje veze? - Ne dramatiziraj, molim te - reče Ognjen. - Ne dramatiziram i ti to znaš - dobaci Lidija malo glasnije, jer Ognjen je već izlazio iz spavaće sobe. - I sad bježiš! Ognjen uzdahne i zastane. Trenutak je tako stajao sa rukom na kvaki vrata sobe. Zatim odluči suočiti se sa ispitivačkim pogledom Lidije i okrene se prema njoj, a pogled mu se zaustavi na njenim otkrivenim grudima. Kad su posljednji put ... nije se mogao sjetiti. Ne ovako na brzinu. Nije to normalno. Njemu su svega 33, a Lidiji 27 i trebali bi svaki ... Ognjen odmahne glavom odbacujući odlutale misli i osmjehne se Lidiji. - Nemojmo se prepirati - zamoli je. - Ne prepirem se - odvrati ona. - Samo želim znati što se događa. - Ništa se ne događa. - A kako onda zoveš te snove koji te toliko uspaniče? - Jesam li uspaničen? - upita Ognjen šireći ruke. - Prije će biti, da je tebe uhvatila panika. - To te čudi? - Lidija podigne duge i crne obrve, a njen dug i tanak lijepo izdvajan nos blago zadrhti. - Ne volim te slušati kako u snu stenješ i jecaš. Strah me je. - Strah? - upita on. - Čega? - Ne znam što se događa - odgovori ona. - Eto čega me strah. Strah me je nepoznatog. - Ništa se ne događa! - Ali ti svejedno sanjaš nešto što te tjera na jecanje i ustaješ u nemoguće sate iz kreveta i radiš ... - Lidija zastane i zamišljeno se zagleda u Ognjena i reče: - Vidiš? Ja u stvari ne znam što ti radiš kad se iskradeš iz kreveta. - Ne iskradam se iz ... - Ma znaš što sam htjela reći! Ognjen klimne. Znao je, naravno. - Znam - prizna. - I svejedno ne želiš razgovarati sa mnom o problemu? - Ne postoji problem. - Opet smo na početku? - upita Lidija uz uzdah. - Nema početka, još manje kraja - reče Ognjen ustajući s ruba kreveta. - Spavaj. Ne brini zbog mene. Sasvim sam dobro. - Ne sviđa mi se ovo - reče ona. Ognjen se nagne i spusti blagi poljubac na Lidijine usne. Znao je da je izbjegao odgovoriti na pitanja, na koja će prije ili kasnije morati odgovoriti. I na koja ni sam nije znao odgovor. Hoće li ih ikad doznati? Odgovore? Za kime on to u snu trči? I zašto? I iznad svega, zbog čega ga taj ni po čemu poseban san toliko uznemirava? Izlazeći iz spavaće sobe, osjećajući Lidijin pogled na potiljku, pitanja su plesala u njemu, ali odgovori se nisu nazirali. (nastavlja se, naravno ... ) |
