Gradska pahuljica

Prošlost ili ne?

Nešto se u meni promijenilo. Ne želim više igrati igrice, gledati tko će pobijediti u toj igri "tko će prvi nazvati", "tko će se ispričati", "tko je u pravu"... Ne zanima me to. Ne da mi se čekati. Stalno nešto čekati... Izgubila sam možda malo vjeru u nas. Sigurnost. Pa i nadu. Ne želim se uzalud nadati. Osjećam da mi vrijeme, da mi život prolazi, a ja nisam sigurna. Nedugo prije sam bila sigurna u nas, u našu budućnost, no danas je tome kraj. Svaka minuta koju provedem razmišljajući, čekajući čini me sve nesigurnijom.
U petak smo bili vani. Zajedno. I bilo je lijepo. U jednom trenutku srela sam jednog dečka. Tin. Stao je tako blizu mene i nekoliko puta me pogledao duboko u oči, kao da želi provjeriti jesam li to uistinu ja. Čim sam ga vidjela, smiješak mi je instinktivno prešao preko lica. Sjetila sam se naše "prošlosti". Ne, mi nikad nismo bili zajedno. Nismo se nikad poljubili. Dapače, nismo nikada razgovarali. No godinu dana, u 3. srednje, on je bio moj svijet. Tin mu čak nije ni pravo ime. I iako mu znam ime, on je uvijek bio i ostat će moj Tin. Moj idealni dečko. Nije bio frajer, bio je to jedan zgodni, povučeni dečko. Njegovo društvo je bilo puno nekih macho dečki koji su ga uporno pokušali uvući na svoju stranu, no on jednostavno nije imao to u sebi. I imao je curu. Koja je izgledala kao ja, kao loša kopija mene. Po fizičkom izgledu mi je bila slična, no bila je sva nekako zapuštena. Ne kao ja. U to vrijeme ja sam bila (bar sam mislila da jesam) na vrhuncu svoje mladosti. I željela sam da to svi znaju. I znali su. I on je znao. Možda mi zato nije nikada prišao. Napokon, on - povučeni dečko, i ja - puna sebe, nikako nisu činili savršen par. No, razmijenjivali smo poglede vrlo često. I vrlo dugo. Na hodniku u školi kad bi se slučajno sreli (bili smo različiti turnusi), u kafiću kraj škole, navečer... Nabacivala sam svoje najljepše osmijehe, no on nije uspijevao skupiti snage da mi priđe. A bilo je toliko očigledo da mu se sviđam. I on meni. Njegovi prijatelji su to također vidjeli i gurali ga, ali on nije. A ja nisam mogla dokučiti je li jedini razlog tome njegova sramežljivost, ili ima tu još nešto. Napokon, imao je curu. Ljubav? Ne znam.
Kako je on bio maturant, otišao je i ja ga dugo nisam vidjela. A onda kad sam postala brucošica, evo i njega. Na istom faksu. Opet smiješak. A onda sam upoznala svog dragog. I zaboravila na Tina. No sad mi njegova slika opet titra u mislima. Što bi bilo da oboje nismo bili premladi i previše uplašeni da priđemo jedno drugom? I onaj pogled... kako me samo pogledao. Kao da mi pokušava čitati misli. Kao da čeka da mu dam dozvolu, dozvolu da me konačno poljubi. Bismo li bili idealan par kako sam ja to zamislila? Ili bi to bila još jedna u nizu kratkoročnih propasti? Oh, kako bih željela to znati. I kako se naš susret pogodio s činjenicom da je moja veza pred propasti? Je li to neki znak? Ili samo znak moje trenutne prevelike potrebe za strasti? Oh, što bih dala da znam...
Smijem li probati? Željela bih... željela bih... Djevojke, želim ga upoznati. Konačno upoznati. Barem na tren vidjeti kakva je osoba, imamo li išta zajedničko, ciljeve, snove? Smijem li to? To nije prijevara, zar ne? Samo istraživanje... Zar ne? Ne znam imam li snage za to. Ponovno nekoga upoznavati, sve one čežnje i nesigurnost... Ne znam... Ima li smisla? Što je s mojom vezom? Je li moguće da sam već godinama u zabludi? Jer se bojim samoće? Ili je ovo samo privremeni problem i ja radim slona od buhe??? Toliko pitanja.... A ja ne znam nijedan jedini odgovor... Samo znam da razmišljajući o Tinu opet osjećam onu uznemirenost, one leptiriće...

11.03.2007., 14:08 || Komentari (4) || Isprintaj || ^ || #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.