Kojekakve

nedjelja, 25.10.2020.

I još malo mrvica...

Tog jednog popodneva u ovom djeliću Liburnije nisam bio, silom prilika, posvećen samo foto-safariju, ma kako da je motiva bilo napretek. Od snimaka mi je preostalo samo nekoliko nevezanih 'mrvica' kojima ću zatvoriti ovaj 'serijal'... i za koji se dan 'vratiti u Bergaz'.


Koliko god razne građevinsko-arhitektonske intervencije mogu inače nagrditi krajobraz, pogled odavde prema Krku i njegovom mostu baš sam osjetio skladnim i umirujućim.
Šteta što tamo, na sâmom mostu, projektanti / financijeri nisu zamislili neko parkiralište i razglednu platformu - e, to bi bio pravi užitak!



U svježem betonu nakon prekapanja lungomara, osim već spomenutih pasa, mnogi su ostavljali svoj razigran trag dlanovima...


Sâm nogostup šetnice je i usporkos naknadnim prekopavanjima ugodan za hodanje, ne zapinje se niti popikava, a katkada me u ovom nemarnom 'bašmebriga' svijetu može oduševiti trivijalna sitnica - majstor koji si je dao truda dilataciju betona oredno zaokružiti prema bočnom podzidu.


U vrtu lovranske Orto-klinike, s one strane zida, prostire se zamašan park, sada valjda zbog Corone potpuno pust, ali u neka bolja vremena bilo je, očito, i pokušaja umjetničkih intervencija i njegovog 'oplemenjivanja'... ma šta to nekome značilo.


Ne mogu se oteti dojmu da su svi likovi na navijačkim "in-memoriam"-ima, bez obzira radi li se o 'Armadi', 'BBB'-ovcima ili 'Torcidašima', klonirani iz jednog te istog obrasca. Kao i slogan - "Jedan od nas", "Uno di noi" ili sl... Pitanje smisla života.


Ne bijah u Rijeci prečesto, ali sam ondje bio svjestan kako Učka, stoljećima čak, u neko doba popodneva počinje zastirati Grad svojom sjenom. Do tada Ona blista ispod Grobničkih Alpa, Platka i Snježnjika u pozadini.


U Opatiji pak, svega čuda ima.
S poklonom Zagreba, nakrivljenim Krležom, nisu neki 'baš načistu'. Turisti pogotovo, jer smo se mi, domaći, valjda naviknuli.



Opatijska staza slavnih naći će se, vidim, zbog koncepta uklesavanja ('nekih'?) godina u mramorne generalije slavnih, u problemima kad 'oni živući' to više ne budu. Za Matu mi je logika u redu, ali što će, primjerice, za Blanku u nekoj budućnosti značiti navedena, tvrdo uklesana 2008. godina?


Od sve opatijske pompe možda najviše volim baš taj njen rub prema moru, gdjegdje akcentiran balustradama. I simpatičnom, nedestruktivnom vizualnom intervencijom Sreće i Zajedništva.

Čak i jedna prostrana šljunčana rundela dobila je svoj 13-dijelni 'smisao'.


Nema straha - video traje samo 25 sekundi... i njime završavam serijal.

Ika / Lovran / Opatija [10/2020.]

© • 25.10.2020. u 12:25 • Komentari (7) #



subota, 24.10.2020.

S obje strane ograde

Ima tome ohoho godina kako sam prošao opatijski neprekidan lungomare od Voloskog sve do Ičića. Ne bijah tada svjestan da postoji i još jedan komadić, preko Ike do Lovrana, ako je tada, prije 25 godina, uopće postojao?
Kada sam sada prošao taj dio, ponovno me oduševio sâm koncept nenarušenog kontinuiteta pješačke staze, ali i njenog solidnog ograđivanja prema moru pouzdanim lijevanim elementima ograde.


Ipak, zapazio sam da su u posljednjim stotinama metara prema Lovranu stupovi ograde postali nježnjiji, manje robusni... Valjda je, ipak, Općini ponestalo novaca...


"Solidna" varijanta imala je masivnije 'kapitelčiće' stupova, a nije se bilo štedilo ni na ograđivanju stuba mjestimičnih prilaza moru.
Dodatno me oduševio pravi, suvisli izbor materijala ograde, neke bakrene slitine, koja je gotovo jednoliko 'obojala' cijelu dužinu ograde lungomara svojom plemenitom patinom.



Osim unificirano uređenog lungomara, što mi je hvalevrijedno, pojedini vlasnici parcela snalazili su se kojekako, zidajući za pristupanje moru prave stube Trnoružičinog dvora, "lijevim zavojem", kako i dolikuje 'fortifikacijskoj' klasici...


... ili su pak naručili ogradu kod lokalnog bravara koji ju je napravio skoro kao provizorij. Pa dok traje - traje!


Općenito, zanimljivo mi je bilo usput pronalaziti kojekakva mikro-rješenja za prilaz moru, razne mini-lučice i vezove za brodice... pa i zidane 'kućice na plaži' iz nekih drugih, navodno pompoznijih vremena.


Danas se, očito, zbog širenja turističke ponude proširio trend projektiranja malenih kupališnih oaza prema kružnom modelu, dostatnih za veće obitelji ili posjetitelje omanjeg pansiona.

I sad dolazi obećanje iz prošlog posta - da ću se ovdje 'osvrnuti' na bogate vode s Učke...
Postoji jedan preduvjet - da pokrenete ovaj video u trajanju od samo 19 sekundi. Niti dvadeset! Možete vi to!
Jer, prema tehničkim statistikama, jedva koji gledatelj, za ne vjerovati, 'zamara' se gledanjem filmića koje neki od nas s razlogom ugrađujemo u postove.
Tako je i blogerica Mayday neki dan, u kontekstu svog posta, umoljavala općinstvo da jednostavnim klikom pokrene tamo postavljen video s riječima (parafraziram): "Inače, uzalud vam trud svirači!"


Dakle... jedan od fenomena, za kojeg nisam znao da postoji u akvatoriju Ike, ova je prostrana vrulja obilne vode s Učke, možda čak i ona 'iz prošlog broja', a koja 'vrije' u središnjem dijelu ikarske lučice.
Dimenziju joj možda možete naslutiti prema okolnim čamcima koji joj se, tako divljoj, ni ne približavaju...

Oni nekoć zadojeni teorijama Ericha von Dänikena pričekali su minutu-dvije uz ogradu, ne bi li dočekali da ta
beštija od NLO-a ipak izroni!!!


Lovran i Ika [10/2020.]

© • 24.10.2020. u 09:40 • Komentari (13) #



srijeda, 21.10.2020.

Biserje uz ikarski potok

S lungomara kod Ike skoknuo sam načas dvjestotinjak metara u klančić Učke jer mi je 'u oči upao' cigleni tvornički dimnjak koji se, sasvim atipično za ovakvo turističko mjestašce, iza palmi i usred crnogorice nazirao u 'zaleđu'.


Ondje me dočekala ikarska industrija (!), točnije industrijska povijest Ike jer su tamošnje masivne zgrade zgurane u klančiću odavale potpuno odsustvo aktualne funkcije.


Nešto što je izgledalo kao upravna zgrada nečega što je bilo s vjerojatnom pompom i još vidljivim viticama osnovano 1905. godine doimalo se pred skorim raspadom.
Tvornički dimnjaci toga doba obično su odvodili dim iz peći parnih kotlova kojima su se ta nekakva postrojenja napajala parom, toplom vodom ili mehaničkom energijom iz vlastitog parnog stroja.
A sada - nigdje traga života, ni pasa, ni mačaka...



Ni taj pozamašan dimnjak nije dima pustio već godinama pa se ovo stabalce, vjerojatno breze (hoće to ona, hoće), već dobrano udomaćilo.


Jedino se, ipak, u razini ceste pokazalo nekoliko
mogućih znakova funkcije cijelog objekta. Blindirana vrata
poput onih na 'atomskim skloništima' iz 1950-ih, dala su naslutiti
da se ondje još 'vrti' nečije skladište... točnije - hladnjača s pakirnicom.


Iako sve insinuiram (ima možda ljudi koji bi znali istinu), mišljenja sam da je to te 1905. godine bilo osnovano kao tvornica za preradu ili pakiranje riba. Industrije tog tipa trebaju obilje vode pa se grade pokraj bogatih vodotokova, a Učka je bila (i još uvijek je...) u tom pogledu prilično darežljiva.
Naviknutoga na naše relativno nedužne sljemenske potoke, iznenadila me količina i silina vode koja je šumjela u tom ikarskom. Deset sekundi ovog filmića može to vjerno oslikati.



I onda krenem malo unaokolo tražiti cjelovit rakurs snimanja kadli u otvorenom dvorištu neke naoko zapuštene radionice... 'suvenirnice' (?!) nabašem na umjetničku "instalaciju" izvedenu u tehnici 'rezbarenja drva'.


Pogled s druge strane, sada pri mojoj punoj pažnji skrenutoj s 'industrije' prema 'umjetnosti', dao je naslutiti djelce lokalne 'naive'.


Na tabli napisan naslov 'umjetničke instalacije' rekao je gotovo sve - preveli mi to kako god želimo, radi se o "Umjetnosti pišanja".


Dodatna tablica, "Ikarski pišadori; Veja i Goge; curaju va potok; by Kuzmičin", dala je šlag na cijelu 'tortu' i naučila me štošta:
- Istr(ij)ani
(ili, možda, da budem korektniji - Liburni? /Hvala na primjedbi prijatelja Bruna/) one koji pišaju nazivaju pišadorima
- glavni likovi su Veja i Goge (neki lokalni junaci?)
- 'šorati' se po domaći kaže 'curati'
- cijelu umjetnost je izveo izvjestan Kuzmičin... čija je, uostalom, vjerojatno i ta 'suvenirnica' boguizanogu
A i naučilo me koji je posvojni pridjev od (mjestašca) Ike - mišljah da je 'ikanski', a eto, veli, 'ikarski'!

[O 'predlošku' i umjetničkom dojmu ne želim se, he he, izjašnjavati]



Postao sam i svjestan da neki 'stvari moraju uzimati u obje ruke'!


E da, ostao sam dužan podijeliti s pučanstvom moju dilemu - kako se u sve to uklapa i čučeća dama.
Ili je ona naknadno dodana da hinjeno akcentira svoje zgražanje viđenim. Jer njena pozicija vjerojatno nije 'curanje', a kamoli u potok!


Ika [10/2020.]

Meni iznanađujući nastavak priče o bogatim vodama Učke opisujem u sljedećem postu!

© • 21.10.2020. u 15:00 • Komentari (14) #



utorak, 20.10.2020.

Pasji život pored mora

Nekidan prođoh kraćim dijelom lungomara opatijskog kraja te bez izrazite nakane snimah neke nasumične detalje. Bez predumišljaja ili plana. Tek naknadno vidjeh da su psi ondje uspjeli obilježiti i svoje prisustvo. Nažalost nisam se dovoljno rano sjetio poslikati i njihovo, zabranama decidirano, neprisustvo.


Opće "komunalno" pravilo tamo je - "Pse na uzicu". Vrlo malo voditelja pasa to poštuje, ali neki, valjda zbog "nervoznijih pasa" čak i da.


Iznenadili su me suvislo zamišljeni "toaleti za pse", točnije odlagališta za njihove kakice, vickasto nazvani "Toilekan". Kao da su za fotku psića iskoristili portret NF-ovog Jina!
Jedino zapravo ne shvaćam nesuvislu škvadru, među ostalima i potpisanu kao "Armada" s parolom: "Siamo soli contro tutti", što oni pak imaju "contro i cani" (protiv pasâ) te čemu potreba unakaziti im 'zahode'?



Poslije nekoliko (nažalost nesnimljenih) tabli stroge zabrane kupanja psima, napokon me drmnula iz letargije tabla živahne dozvole njihovog kupanja (čak i na univerzalno razumljivom engleskom!), ali slično okićena ljudskim mentalnim preseravanjem.


Lungomare je svojevremeno trpio neka prekopavanja kamenog popločenja (slutim za kablove rasvjete) te je još svjež beton, kojeg su 'jednostavno' izlili umjesto urednog ponovnog popločavanja, između ostalog dobio i otisak 'prolaznika'. Bly je malo čudno ime za peseka - mora da je bio stranac.


Jesu li i nižepotpisane "Maca i Mica" sa znakovitim 'i' između također nekog pasjeg roda - pekinezerke npr.... ili ipak mačke... ili frendice, neću nikad doznati...?

Ika i Lovran [10/2020.]

© • 20.10.2020. u 08:22 • Komentari (7) #



subota, 16.03.2019.

Točke diskontinuiteta

U svim tim maslinicima, nizovima suhoziđa ili pak pomorskom pojasu u nekom momentu pokaže se "greška" koja naruši kontinuitet reda, estetike, ekologije... Najčešće svemu takvome kumuje "ljudska ruka", svojim činjenjem ili nečinjenjem.
Teško je biti arbitar "treba li tako biti ili ne"... ali ništa me ne priječi da to pokažem i o tome kažem riječ-dvije.


Ovom, valjda, benzinskom rezervoaru trebalo je brat bratu deset godina da ga atmosferilije pretvore u "ruzinavi brod". U nekim lokalnim okvirima očito je ostavljen kao "teritorijalna markacija". "Nit šteti nit' koristi, ali moj je!".


I ovom spiganom, još dobro-držećem okviru za boktepitaj što, namijenjeno je baš pravo mjesto za umirovljenje - drito ispod 943-godišnje masline. Da se i ona saživi s novim trendovima brige... o otpadu.


Obalni pojas, često nazivan "pomorskim dobrom", zbog svojeg "društvenog" vlasništva, očito intenzivnije trpi taj naš "baš me briga" sustav.
Srećom, ako išta ostane bačeno "na otvorenom" dovoljno dugo, bit će izjedeno, kad tad, burama, neverama i solju... do neprepoznatljivosti.



Uz takvu mentalnu "klimu" na ovim prostorima, gradnja kuće šesterokatnice na tridesetak metara od mora rijetkima se pokazuje "kao šaka na oko", a kamoli da bi investitoru bila neki velik problem za "legalizaciju", ako je itko ikada više ponudi.


Sâm obalni pojas, rekoh, posebna je priča.
Upravo me pozitivno iznenadilo kako su u suhozidovima koji se nekada protežu do mora, vjerojatno kao brana neželjenom lutanju ovaca, uglavnom ipak ostavljeni prolazi za nesmetan pješački prolaz uzduž obalne linije, bez iritantnih prepreka ili dasaka s natpisom "Privat".


Na Pagu se ponegdje uz obale mogu naći i kamene "bitve", privezni stupići, vrlo vjerojatno monolitno isklesane iz stijene. Po nekim pričama datiraju još iz doba rimske i/ili mletačke "nadležnosti", kad se u tim paškim zaljevima sidrahu i vezahu "strane" lađe kojima se odvozilo drvo "put Italije"...
Obalne hridi uz te nekadašnje lučice danas često bivaju zalivene betonom ili obzidane kamenom, osiguravajući pogodan pristup brojnim novovjekim vezovima za čamce.


Ta "betonizacija" obale, kako se to često zna čuti, širi se mjestimično i na područja obalnih hridi ispod parcelâ građevinskog zemljišta te se smatra "pripitomljavanjem" surove i neiskoristive stjenovite obale te njenim privođenjem poželjnoj turističko-rekreativnoj svrsi.
Prema "potpisima" urezanima u beton dade se naslutiti da se na tim kupališno-sunčališnim platoima nekim nepisanim pravilom njihovi kreatori smatraju prioritetnim korisnicima, a obično su iz nedalekih kuća na obroncima otoka.


Ta praksa potpisivanja gdjegdje se proširila i na četveronožne ljubimce dotičnih obitelji, simpatično ovjekovječene otiscima njihovih šapa.


I za kraj, osim nas bilo je na Pagu još znatiželjnih koji nas netremice, hipnotički promatrahu minutama. Da nas zapamte do našeg sljedećeg susreta u dogledno vrijeme.
I još jedno kratko upozorenje, ako ga netko želi prihvatiti - s Paga smo se vratili na kontinent "bogatiji" za čak tri primjerka krpelja na koži na što nismo bili ("mentalno") pripremljeni.
Sve nekako izgleda da je ovogodišnja blaga zima pogodovala njihovoj ranijoj aktivaciji i na područjima na kojima se, tradicionalno, prošlih desetljeća to nije uopće očekivalo.

Pag [03/2019.]

© • 16.03.2019. u 15:45 • Komentari (7) #



srijeda, 13.03.2019.

Njeno veličanstvo, Maslina

Ovo vrijedi vidjeti... i ne pričati mnogo.
Ovdje se vrijeme mjeri stoljećima... i tisućljećima.
To se osjeća na svakom koraku


Mislim da nema nikoga tko pri prolasku mimo ove stamene ljepotice ne pomisli o stoljećima vjetrova koji su je savijali.


Što li je nagnalo ovu staricu da se tako "povinuje"...?


A vidim, ima tamo i "mangupâ".


Ali i sentimentalnijih "tipova".


Iako je tamošnja stvarnost nama možda neshvatljiva, očito se "vlasništvo" treba dostojno markirati...


Pa i pod cijenu nama očigledne bešćutnosti.



A ni Priroda ih ponegdje nije mazila...


Gdje neće čovjek, navalit će tu i tamo i pokoja munja...


Odluka o gradnji "Ljetne pozornice" usred maslinika isprva se možda doima barbarskom... no s druge strane - spajanje Umjetnosti i Prirode često može biti odlična ideja. Pa slušanje ljetno-večernjeg koncerta virtuozne čelistice naprimjer, ispod nebeskog svoda i sa zvučnom kulisom noćnih insekata... može biti nezaboravan doživljaj stotinama gostiju.

Pag [03/2019.]

© • 13.03.2019. u 20:44 • Komentari (5) #



utorak, 12.03.2019.

Fascinantna količina kamena

Naslov ovog posta parafraza je komentara blogera NepoznatiZagreb na prošli post. Njega je, citiram: "Uvijek fascinirala ta količina kamena na Pagu...".
Te kamene naoko "pustoši" ovim se izletom neću dotaknuti - ostavljam je za neki sljedeći dolazak, ali to ne znači da se kamena nisam nauživao i u "najšumovitijem" dijelu otoka, uz selo Lun.


O suhozidovima se na ovim blogo-prostorima uvelike pričalo i u postovima znalca za tu narodnu majstoriju, blogera Neverina... Otimati plodno tlo kršu odvajanjem kamenova iz plodne zemlje bio je, po meni, nevjerojatno zahtjevan i herojski čin težaka u prošlim stoljećima. Bez ikakve mehanizacije, golim rukama.
Sav taj kamen nije mogao "nestati" pa su ga, lukavo, ugrađivali u debele i visoke zidove na rubovima parcela, tehnikom pouzdanog, čvrstog zidanja bez ikakvog cementa, morta, vapna... Na "suho"! Otuda i naziv - suhozid.
Na nekim otocima komadima kamenja obzidavali su pak "terase" za vinograde te, kao npr. na Visu, stvarali nezamislive hrpe, doslovce kamene brežuljke.


Paški suhozidovi u području Luna su nekako drugačiji od onih u ostalom priobalju ili otocima. Njihov gornji sloj graditelji su ojačavali istaknutim slojem povećih kamenova, čineći time nazupčan krović kojim se uspijevalo obeshrabrivati ovce od prelaska i preskakivanja zidova.


Što vandalizacija, što "gravitacija" - ponegdje su po Jadranu pridonijeli djelomičnom urušavanju takvog ziđa pa je tim više lijepo vidjeti da i dalje gdjegdje postoji dobra volja i majstorstvo za njihovo obnavljanje i održavanje.
A taj jadranski kamen, "kao takav", preživjet će još mnoga stoljeća, sa svojim prirodnim stanovnicima, lišajevima raznih vrsta...


Ovdje, na Pagu, prolazi kroz takve zidove učinili su mi se, komparacijom sa sličnima na Cresu naprimjer, skoro upola užima.
A neka od "vratašaca" kojima te prolaze/ulaze zatvaraju doimala su se napuštenima i/ili namjerno zaglavljenima...


Neka su pak koliko toliko u funkciji...


A neka bi se dala čak i zalokotati!


Na sâmom sjeverozapadnom "špicu" otoka Paga, podalje od ikakve obradive zemlje i s lijepim pogledom na zamalo cijelu dužinu Velebita, niknula je hrpa kamenja kao simbol konca, kraja, cilja... često viđenog na vrhovima kamenitih planina.


Zanimljivo je da ondje, na tako istaknutom kopnu u moru, nema nikakvog svjetionika... ako se kao odgovarajući možda ne "računa" svjetioničić na obližnjoj pličini, podvodnoj stijeni.
Prvom prilikom provjerit ću situaciju na nekoj ozbiljnijoj "maritimnoj" karti.


Do tada sam se zadovoljio "samo" s dodavanjem jednog, "svog" kamena na kameni stožac.
Rekoše mi je da je to dobro "za sreću!".
Čut će se.

Pag [03/2019.]

© • 12.03.2019. u 20:18 • Komentari (20) #



ponedjeljak, 11.03.2019.

Paške putositnice I

Prve asocijacije kad se spomene otok Pag obično su mi "sir", "most", "sol" i... eventualno "krš". Do sada sam de facto onuda prošao samo jednom, na pola dana tako da se nisam ni stigao šire "obrazovati".
Ali s dodatnim jednoipodnevnim obilaskom, "slika" mi se počela polako nadograđivati. Na njemu su mi se nudile i ostale divote.
Počinjem s vodom... i ovcama.


Na otoku bez pravih vodotokova pitka je voda oduvijek bila bolan imperativ. I za ljude i za ovce. Za vrijeme sušâ, ljudi su, možda, mogli piti vino da utaže žeđ, pralje su mogle tjednima preskočiti pranja rublja, ali ovce, osnova njihove prehrane i privređivanja, nisu smjele skapavati.
Pojilišta, posvuda uz našu obalu i na otocima često nazivane "lokvama", bila su preduvjet preživljavanja. A ovaj, sada napušteni i zapušteni primjerak kod Luna, već mi se i svojom geometrijom učinio "središtem svijeta"...


Prema današnjim, već samo i vizualnim mjerilima, ova i ovakva voda ne bi zadovoljila atribut pitkosti. Ali tko zna što je čovjek kadar podnijeti kad stisne nevolja.
A ovce vjerojatno nisu pitale.


Malo podalje, usred krševitog krajobraza osvanuo mi je pred očima i presušeni "bazen", neki bivši rezervoar vode s ne baš razvidnim okolnim vodotokom koji bi ga punio. Tragovi vode na okolnim stranama pokazuju da je vode nekad stvarno bilo do popriličnog nivoa, a stepenice koje vode u njega očito su bile namijenjene nekoj uhodanoj seoskoj rutini.
Kad sada gledam, ovako s distance, taj lijep primjerak građevine, ne bih se začudio da mi netko kaže da su se u njemu mještani zapravo i kupali.


I povrh toga, nekoliko obližnjih, sada zamalo zatrpanih kamenih kadica u nizu s kamenim kosinama za "trljanje" robe, odličan su i sačuvan trag da je ovdje nekad, osim pojila i "bazena" (?), bilo i seosko "perilo".


Usred sela našla se i tipična "gustirna", nekadašnji, sada napušten, sustav plitkog prostranog bazena za prikupljanje kišnice i zatvorenog rezervoara za pohranjivanje vode.


Gustirne su po načinu čuvanja vode u zatvorenom spremniku, pretpostavljam, bile primarno namijenjene za opskrbu ljudi pitkom vodom, a mjesto za uzimanje vode, s poklopcem i koloturima za izvlačenje vode kablićem, neodoljivo sliči na tradicijske bunare u kontinentalnim krajevima.


Ovih dana cijeli je otok bio preplavljen cvatućim krošnjama badema koje kao da su slavile taj možda i preuranjen dolazak proljeća.
A za ovce koje onuda slobodno švrljaju, prestanak suhonjave zime obećava napokon i svježu ispašu.


Na moju znatiželju odgovorile su svojom, znatiželjom, "ne dajući se previše smetati".


I za današnji kraj, ne mogu odoljeti prikazati i meni predivnu scenu s obronka najvišeg paškog brda, Sv. Vida - poetičnog pojilišta - lokve "usred ničega".
Jedan Attenborough bi od ovoga znao napraviti divnu "priču".
[Iskreno zahvaljujem autorici, prijateljici SĐ na ustupanju za objavu.]

Pag [03/2019.]

© • 11.03.2019. u 19:27 • Komentari (5) #



petak, 01.03.2019.

I bez snijega - voda


"Klanac"


"Mostić"


"Curak"

Sljeme [2019.]

© • 01.03.2019. u 09:16 • Komentari (1) #



četvrtak, 28.02.2019.

Samoborski stožac (jedan od)


Kad se čovjeku, landrajućem po bregima samoborske okolice, prikaže ovakav "horizont", teško mu je odoljeti iskušenju: "Stožac danas mora pasti"


Dolaskom pod sâmu gradinu Okića vidi se (ne po prvi put) da je na dohvat ruke i da to nije neki grozomoran uspon, deset-petnaest minuta uvrh glave.


Primicanjem prvim obrambenim bedemima, našoj se općoj znatiželji pridružila i Gogooova muha Eristalis tenax (spomenuo ju je u komentaru nekidan) koja se, lebdeći poput drona, ogledavala u odsjaju objektiva fotoaparata.


Na jednoj od prilaznih "poučnih tabli" moglo se pročitati da se gradina već četiristo godina smatra ruševnom, ali je, eto, barem jedan lijep nadvoj, pretpostavljam u prostoru nekadašnje kapele, već desetljećima uredno restauriran.


Ostalo ziđe (i)pak "pati" od mjestimičnih "prodora" kojekakvih amorfnih oblika...


U jednom od smjerova pogleda koji se pružaju, naslutio sam u daljini jedan od sličnih stožaca Samoborskog gorja, pretpostavljam Oštrc, na udaljenosti od barem tri-četiri sata hoda. Gogooo će me ispraviti ako griješim.


I nakon svega, nametnuo se jedini logičan smjer - nizbrdo.

Okić [2019.]

© • 28.02.2019. u 10:18 • Komentari (3) #



<< Arhiva >>





gp.zagrebancije@gmail.com