Kojekakve

srijeda, 02.06.2021.

Svega ima u Vodama Jasâ

Bilo bi razvidnije i shvatljivije da sam napisao "u Varaždinskim Toplicama"..., ali me bar-dvotisućljetna-tradicija korištenja termalnih (i mineralnih) voda na tom lokalitetu ponukala da latinski naziv Rimljana za to ilirsko mjestašce u Zagorju, Aquae Iasae, prevedem kao "Vode (plemena) Jasa".


Kako i dolikuje "antici", tu i tamo u javnom se prostoru, ovdje konkretno u dvorištu Zavičajnog muzeja, nailazi na artefakte koji pristaju lokalitetu takve povijesti... i reputacije.


Povijest je, zamalo tik do starina, donosila i novovjeke sadržaje od kojih neki, avaj, nisu doživjeli niti jedno stoljeće svojeg trajanja.


Kompleks "Rimskog izvorišta" (nekadašnjih Terma) zona je (naoko mlitavog) arheološkog istraživanja i restauriranja, pri čemu su se nadležni, za svaki slučaj, bar formalno osigurali od odgovornosti za nesreće pri vršljanju znatiželjnika po nalazištu, eventualnom kupanju (!?) u antičkom "bazenu" te zadobivanju potencijalnih opeklina od 60-ak °C vruće vode koja ondje stalno izvire.


Dotle u ciljano-turističkom kompleksu "naslonjenom" na središnjicu rehabilitacijskog Lječilišta, ispražnjeni bazeni ne slute na neko skoro reaktiviranje poslije podulje zimske pauze... Ne valjda samo zbog COVID-a?


Bila je ondje, pri sâmom izvoru, nekoć i velebna "Josipova kupelj", hotel i lječilište... čak s vlastitom električnom centralom... da bi je tokom Drugog svjetskog rata zadesila grda sudbina kad su partizani uz pomoć benzina i vatrogasne štrcaljke iz tog objekta istjerali tadašnje okupatore... i zauvijek srozali tu velebnost.
Od nje, kao jedini trag, ostade samo "balustrada usred ničega"... u sklopu današnjeg gradskog parka.


Ondje, na mjestu potarašene "Kupelji", našao je poziciju i spomenik osloboditeljima sa skulpturom iskaljivanja nedvojbenog bijesa prema poraženim snagama pod šljemovima...
A u parkiću tek kojih stotinjak metara podalje, na središnjem trobridnom monolitu ispisana je oda hrvatskom jeziku koja seže i do prijelomnih (jezičnih) događaja iz sredine 19. stoljeća.


Grad(ić) je toliko "koncentriran" oko masivnog lječilišnog, rehabilitacijskog kompleksa da mu ulice "zjape" prazne i doimaju se zaspale u nekom drugom vremenu.
Neka usputna vrata očito su, prema tipu već zahrđalih "rajsnedla" zabodenih u njeno tkivo, svojevremeno služila kao oglasni pano... da bi ih "Plavi..." i ini oglasnici i novovjeka "Njuškala" zauvijek umirovili.
I nešto što nikako ne bi trebalo preskočiti u kontekstu s naslovom - u vodama koje ondje izviru ima i sumporovodika koji se isparavanjem iz otvorenog izvora širi po mjestu te može zavarati putnika namjernika da pomisli da im, ajme, kanalizacija "ne funkcionira"...
No, kad se osvijesti dokazana ljekovitost vode s njihovog izvora, nekako nestaje neugodna, odbojna reakcija na zatečeni... višemilenijski "smrad".

Varaždinske Toplice, lipnja 2021.

© • 02.06.2021. u 19:16 • Komentari (6) #



subota, 15.05.2021.

Zagorski cušpajz

Ne robujući kojekakvim Magistralama ili Autocestama, čovjek putujući po Zagorju stvarno može naići na predivne, intrigantne detalje i, što je najvažnije, stati, parkirati, preći cestu, zagaziti u polje ako treba... omirisati Ga i doživjeti. Zagorje.


Lokalitet Vinagora isprva me privukao pukim nazivom, poslije negdje vidjeh i zračnu fotografiju snimljenu iz pravog "kuta". Uau, navrh brda crkva - tvrđava. Zamalo.

I u stvarnosti je, baš onako..., impozantna.


"Prema van" se "drugačija slika kaže" - uz nju su se, kao proštenj(ar)sku crkvu, očito dograđivali i prateći objekti tvoreći malu društvenu "enklavu" s, naslućujem, neprekidnim muvingom organiziranih pridošlica.

A u kadar mi je, nenajavljen, uletio i lokalni ljubimac, maskota tog "kompleksa"...


... koji se "bez kompleksa" istovario nasred livade...


... ne čekajući da se olakša u svojoj pokrajnjoj štali.


Unutrašnje dvorište opasano zidom i arkadama, tzv. "cinktorom", za vrijeme proštenja vjerojatno vrvi od ispovjednika i ispovijedanih.


Sada smo tamo zatekli samo "glasovnu probu" zbora nadahnutih mladih pjevačica i "epidemiološki propisno raspoređene" stolice u očekivanju nekog, kasnije tempiranog auditorija.


Uz mjestimičnu popratnu ikonografiju pažnju mi je privukao plakat (pod)naslovljen kao: "(Neo)poganski simboli" sa slikom i opisom dotičnih te upozorenjem (između ostalog): "(...) Za osudu je nošenje amajlija (...), a s potpisom vjerojatnog izvora: "Katekizam KC (2117)".

P.S. "Deda" na plakatu ispod toga nije bio upleten u ta (neo)poganska posla.


I tako... krenulo se doma.

Idući desinićkim krajem, cestom koja vijuga između ubavih brežuljaka, prođe se pored dva geografska "objekta" sličnih toponima, nevelike rječice...


... i malo većeg, štoviše "Velikog" sela.


A snimku sjaja sunca koji se kao aureola omotao oko usputne kapelice na brdu, bio bi "grijeh" propustiti. Makar se, kako rekoh, trebalo i "zagaziti u djetelinu".


A na koncu, u brzinskom, brišućem letu kroz vanjske terase Tuheljskih toplica, uspio sam, prije olujne tuče koja se iz pozadinskih crnih oblaka stuštila tri minute kasnije, kao vrednije pažnje zabilježiti samo nadahnut grafit, potpisan grupom artista od kojih jedino znam za Lunara.

Hrvatsko Zagorje, svibnja 2021.

© • 15.05.2021. u 21:00 • Komentari (7) #



petak, 14.05.2021.

Čitam, dakle postojim

Ma zezam se.
U nekom nepoznatom gradu volim se zagledati u natpise i lokalne "vizualne komunikacije"... Između univerzalnih, neki izričaji znaju imati i blag, prepoznatljiv lokalni-"štih".
Još sam u Pregradi.


Iako ovom izletničkom putokazu uobičajenog "piktograma" zapravo ništa ne fali, malo me nasmijala prikazana simbolika - društvance planinara kao da se inati smjeru prikazanim strelicom i veli: "A mi ćemo drugim smjerom!"...


Budući da se planina zamalo sljubljena s Pregradom, kako vidjesmo, naziva Kunagorom, nije bilo teško naslutiti i naziv lokalnog lovačkog društva.

I u kontekstu toga bilo je pomalo zabrinjavajuće tokom konkretnog izleta, dakle na sâm "Prvi maj", čuti kako svako toliko odjekuju pucnji/detonacije iz obližnjih šuma i šumaraka. "Pa baš danas, pa baš ovdje...?" - čovjek se mogao pitati... Ali kako se neke navike ne daju iskorijeniti, možda su (neprovjereno!) ipak samo neka društvanca poslije roštilja i malo obilnije kapljice zapucala "bačvama i karbitom"?


Na drugom kraju su, bez osobite galame, momčadi šarolikih, neraspoznatljivih dresova odigravale svoju tekmu. A na rubu terena moglo se iščitati da je, vidi vraga, poput "Hajduka" ili "Dinama" kojima navijači skandiraju da su "iznad svih!", i Pregrada, odnosno valjda "NK Pregrada", također "iznad svih"!


Pregrada se, barem prema kratkom viđenju, pokazala iznimno čistim i urednim mjestom... ili ima discipline ili im komunalci fest "rade svoj posel"!

Ovdje me, zapravo, privukao izričaj "dvojiti" (dvoumiti) koji se odlično rimuje s toliko priželjkivanim odvajanjem (otpada)..., a ne sretoh ga u sličnim kampanjama tog tipa.


Kako god, poslije svega odosmo dalje s parkinga u Ulici DrLJ Gaja.

E, da, ima logike - titula "Doktora" je u Zagorju uvijek bila na cijeni...!

Hrvatsko Zagorje, svibnja 2021.

© • 14.05.2021. u 20:26 • Komentari (3) #



utorak, 11.05.2021.

Gore na Goru

Pričahu mi da u kineskom govoru jedan te isti glasovni niz znači različito ovisno o intonaciji... pa me baš zanima kako bi Kinezi "odigrali" sljedeću hrvatsku zavrzlamu (koju, bojim se ni neki Hrvati baš ne kuže): "Gore gore gore gore!". Udrobiti u istu rečenicu prilog, prilog/pridjev (u komparativu), imenicu te glagol koji se svi potpuno isto pišu... perverzan je "potez".
Kako god, valja nam krenuti gore na Goru. Kunagoru.


Prođoh nekoliko puta u životu kroz gradić Pregradu, ali s naglaskom na "pro" (-putovanju), bez vremena i mira zastati i prepustiti se.
Ovaj smo put Pregradu svjesno naciljali. I njenu Kunagoru koja se diči tik do nje. I njen planinarski dom koji dominira nad mjestom.


Stara je zagorska poslovica: "Kartu čitaj, al' sel'aka pitaj!". Pa pitasmo.

Uputiše nas do pregradskog kuriozuma - šumskih stuba u duljini od 300-tinjak metara. Gdjegdje s odmorištima i klupama, noću vjerojatno osvijetljene, solidno i ekološki izvedene od hrastovih pragova (?).

Tek sam sada na netu pronašao da ih nazivaju Lenartovim stubama.


To mi je razjasnilo nekoliko pitanja koja su mi se ondje nametnula:
a) Tko se to očigledno potrudio strmu vododerinu pretvoriti u ugodnu šetnicu s visinskom razlikom od čak 60-ak metara, ravno npr. našem "Iličkom neboderu"?
b) Kako se ustvari naziva crkvica koju sam prikazao u prethodnom postu - Florijan ili Lenart?

Ove su stube, dakle, namijenjene hodočasnicima Sv. Lenartu, a ne planinarima.


Dalje prema Domu povremeno su nas pratili i upućivali izblijedjeli, ali nedvosmisleni putokazi.


Usput se razotkrivalo klasično šaroliko "uporabno stanje" nekih starih seoskih domaćinstava, ...


... a našla su se tamo i vrata "osigurana" špagom, ...


... ili pak šarmantan "ganjk" (vanjski hodnik / balkon) s urednim suživotom zidnih slika svetaca i satelitske tehnologije.


U lijepoj šumi ponad sela dočekaše nas uobičajeni apeli lokalnih "zelenih", ali i konkretna, vrlo stabilna obavijest: "Ovdje ima gljiva!"... kad im je "vrijeme", naravno. Dobro je znati.


Prilaz planinarskom domu okupiralo je i vizualno zaklonilo novovjeka verzija starijeg svetišta, (meni) nekako predimenzioniranog s obzirom na prirodan okoliš te ponegdje upitno plastificiranog, ...


... ali je zato pogled s prostrane terase Doma na gradić Pregradu potpuno neometen... i prepušten ukusu promatrača.
Oduševila me spoznaja da se odande lijepo vidi masiv Medvednice (sasvim u pozadini), onako "s druge strane", drugačije nego što smo ju naviknuti gledati mi Zagrepčani, no što daje nadu da se i sa Sljemena, za bistrih danâ, i Kunagora može nekako vizualno locirati.
Hrvatsko Zagorje, svibnja 2021.

© • 11.05.2021. u 19:19 • Komentari (6) #



nedjelja, 09.05.2021.

"Ovo nije bakar"

Na vrhovima zagorskih brežuljaka lijepo je, onako iz daljine, vidjeti razasute male crkvice koje, neke, noću bivaju čak i osvjetljene


Nisam fanatik sustava vodoopskrbe, ali samo kao uvod, pokazujem i aktualnu vodospremu gradića Pregrade, najviše zbog "toponima" njoj najbližeg brdašca na kojem se vodosprema nalazi: "Lenard".


Utoliko veće pitanje bilo je kome je u stvarnosti posvećena crkvica na tom brežuljku jer su njena vrata nosila drvene reljefe dvaju svetaca, spomenutog Lenar(d/t)a, prikazanog kako je nekoga oslobodio negvi (okova) (?) te Florijana koji i ovdje marljivo gasi vatre po kućama.
U miroljubivoj koegzistenciji.


Zbog povećeg prostora oko crkvice pretpostavljam da se tamo odigrava bar jedno veliko godišnje "proštenje" sa svom pripadajućom ikonografijom i infrastrukturom, štandovima s medenjacima, gvircom i sl.
A da bi se i van crkve čula izrečena riječ Božja, netko je posvuda naokolo vrlo vješto "popikao" sustav zvučnika.
Bravo majstori!


A da se i riječ puka dalje čuje, netko se dosjetio na obližnji bor tik uz crkvicu napiknuti svoju polametarsku propagandnu poruku.
Pa kaj? Smo si domaći!


Za one ostale dane u godini, kad crkvica miruje a tatovi (lopovi) možebitno operiraju po bregima i vikendicama, nije bilo na odmet oluk odvodnje s krova crkvice i dodatno opisati - ne da se na tata navuče gnjev Božji koliko da ga se odvrati od krađe minimizirajući vrijednost i unovčivost istoga.
Hrvatsko Zagorje, svibnja 2021.

© • 09.05.2021. u 13:25 • Komentari (5) #



subota, 08.05.2021.

Vinska karta

Parafrazirat ću blogera Emira (iz komentara na prethodni post): "Ako postoji raj za (...) "ljubitelje kapljice", onda je to Zagorje.


A najbolja kapljica je, ipak, vlastita "kapljica". S vlastitog grunta. Bar se zna na čemu smo.


Ne razumijem se u vinogradarenje pa mi se, putniku namjerniku, pitoreskan suživot loze i maslačaka učinio čisto prihvatljiv.


Ta, pomislih, tko ne bi uživao u nepreglednom moru ovih lampiona?! Osim možda, ipak, vinogradara kojima predstoji prva proljetna "tlaka".


Po tim "goricama" može se naći kojekakvih tragova neki bivših vremena. Poklopac "plavog emajliranog lonca" marke "Gorica" (vidi vraga!) u svom drugom životu služi kao krović na obližnjem stupu...


... a klasične drvene bačve i badnjevi za kom ustuknuli su pred rostfrajem u kletima i sada se blago i neumitno raspadaju pod vedrim nebom.


Također je teško vjerovati da će itko ovoj, tako dobro uščuvanoj
preši za grožđe, ikad više okrenuti njeno vijčano vreteno.
A možda se, daj bože, i varam!

Kako god, toliki vinogradi ipak će biti obrani, grožđe isprešano, a mošt napuniti neke nove bačve... da bi poslije Martinja sve to završilo u kupicama domaćina... i šire.


Nisam siguran je li ova usputna "krigla" baš priliči guštanju vina ili gemišta, više mi nekako vuče na pivo i pivopije, ali pored tolikih posvemašnjih pomaka u tradiciji, ja kao autsajder "o ukusima ne bih trebao raspravljati".
[U drugom prolasku pored istog mjesta, neko društvance je ondje "uredno" pijuckalo svoju poslijepodnevnu "kapljicu". Bez mudrovanja poput mojeg.]

Hrvatsko Zagorje, svibnja 2021.

© • 08.05.2021. u 20:33 • Komentari (6) #



petak, 07.05.2021.

Uvod u Zagorje

Makar je već "samo s one strane Sljemena", Zagorje smo u svojim landranjima nekako zapustili... Što se da(de) i ispraviti.
Počet ću s parovima "pojmova" koje sam nekidan ondje osvijestio "skoro iste sekunde".


Po zagorskim bregima niču vile i dvorci nekih suvremenih "homo-novusa", nadmećući se vjerojatno čiji se toranj "dalše vidi"...


... dok neke stare kurije, sljubljene s valovitom prirodom i ubavim pejzažem propadaju na očigled.
-



Dok god je zagorskih proštenja i svadbi, zanat fotografa koji će pogrbljeni ispod crne krpe nekoga "vudriti na kipec" (fotografirati) neće propasti...


... a bogme ni zanat lokalnih kipara i umjetnika koji će ponegdje i
biblijske motive krajputnih kapelica prilagoditi lokalnim prioritetima.
-



Kad je pak šala u pitanju, onda i potencijalno "hud" (oštar, opasan) gusak može poput "pesa" imati svoju bačva-kućicu...


... a mjesni fakini mogu, kao foru, pokatkad isprobati domet svojih sačmarica na prometnim i inim znakovima.
[Ovdje se moram ispričati konkretnim frajerima na insinuaciji - ova tabla koja je iz daljine izgledala propucana sačmom zapravo je bila samo "pošpricana" zemljom odnosno nekom plijesni.]

Hrvatsko Zagorje, svibnja 2021.

© • 07.05.2021. u 21:15 • Komentari (8) #



četvrtak, 06.05.2021.

Gondulanje po Istri

Za kraj ovog istarskog serijala, evo malo udrobljenoga, i zbrda i zdola...


"Kamen... i zlato i bolna rana"


"Što li je sve vezala do sada?"


"Krivulja ugode"


"Na krov, na krov! Izazov za odvažne


"Točka užitka"


"Kuja zvana Penelopa"


"Prozorska posla"


"O'šlo preko zime!"


"Mate, legendo!"


"Nezasitna riba zvana Fuma"

I nešto za dušu (uz 16 sekundi strpljenja):



A uz intrigantne detalje krajputne etnografije...


"Ovo je smjer za doma"

Istra; travanj 2021.

© • 06.05.2021. u 21:33 • Komentari (6) #



ponedjeljak, 03.05.2021.

Očima kroz pulsko popodne



Za početak, "ubih se" pokušavajući spoznati vezu između Pule i Herkulanuma, očekujući neko antičko sjedinjenje dvaju gradova, a kad tamo, insinuiram, samo se radi o metaforici... i oku ugodnom logu lokalnog komunalnog poduzeća otisnutom na koječemu... poglavito na kantama za smeće.

Pri stvarnom dolasku u Pulu ne može se izbjeći mega cestovni-rotor koji posebice noću izgleda fakat impozantno (uz 11 sekundi strpljenja):



A onda kreće nesistematiziran slijed snimaka...


Dva poluprofila


Metalik sjajna


Metafora tragedijâ


Leptirica


"Dosta više!"


Za male zvjezdice


Neodoljiva egzota


Toponim... i točka


I više od Festivala


Zidni romantizam


Arena - "I did it my way"


Ogledalo prošlosti


Ogledalo stvarnosti

Pula; travanj 2021.

© • 03.05.2021. u 20:45 • Komentari (8) #



nedjelja, 02.05.2021.

Svako vrijeme nosi svoje

Medulin je u ovo izvansezonsko vrijeme odavao atmosferu mirnog, opuštajućeg mjestašca.

Istina, nismo stigli navratiti na njegov središnji trg vidjeti "Medulinku", velebno stablo koje je ove godine sudjelovalo i na natječaju za "Drvo godine", ali i osjetiti duh i vibru stare jezgre, tako da ne mogu generalizirati.


Kao i mnoga primorska mjesta i Medulin je, srećom, svojevremeno na kopnu imao nekoliko slatkovodnih izvora koji su se koristili kao "perila" na kojima su žene prale rublje, a težaci vinske bačve. A i stoka se, navodno, bila napajala za sušnih godina...


Od njih, stopljenih u jedan vodotok zvan Funtana, danas je ostao samo "spomenik" s jedva zamjetljivim protokom vode. Ali ipak! Netko je našao za shodno sačuvati taj lijep trag "tradicije".


Odande je na suprotnoj strani zaljeva (medulinske luke?) pažnju plijenila vjetrenjača starog kova koja je, na radost prisutnih, uredno hvatala vjetar i okretala svoja krila...

... u čemu oni strpljivi mogu uživati u 25 sekundi priloženog videa:


Za razliku od holandskih vjetrenjača, ova po konstrukciji krila nalikuje grčkoj varijanti, s očiglednom sličnošću s platnenim brodskim jedrima s kojima su Mediteranci (u širem smislu) bili vični.


U neko drugo doba dana (tj. večeri) možda (bi) se moglo i ući u taj "malin" i iz prve ruke shvatiti kako je ta "meštrija" nekad funkcionirala...


U obližnjem šumarku "zaostala je" još jedna slična
građevina, napola ruinirana i bez funkcionalnih krila,
ali kao jasan znak da je ondje nekada tih vjetrenjača bilo i više.


Mali, pitoreskan "čvarak" kopna prema tzv. Medulinskoj punti na samom jugu mjesta nije, čini se, stalno bio dostupan "javnosti" jer su u neka doba u cijelom tom širem području Istre stolovale i strateški se raspoređivale različite vojske...


... od kojih tu i tamo ostade "tvrdih tragova".

Danas se ondje dalekozorima ne pretražuje pučina u potrazi za "neprijateljima", nego se vjerojatno uživa u prirodnom okolišu punom ptica, zečeva... ili inih interesantnih mirnodopskih situacija.


I makar je taj poluotočić već pomalo zatrovan vizualno nepriličnim konstrukcijama... restorana i sanitarnog čvora, još uvijek se na njem' nađe i hlada ispod autohtonih stabala. I mirisa crnogorice.

Medulin; travanj 2021.

© • 02.05.2021. u 18:44 • Komentari (7) #



<< Arhiva >>





gp.zagrebancije@gmail.com