Gourmet

Bio sam neki dan u Skradinu.
Kažu tamo domaći da im smeta most i autocesta. Da su narušili mir, pogled, prirodu...
Sorry ljudi ali vrlo sebično izjavljujem da je meni to nešto najbolje što se Skradinu moglo desiti.
Jest da mi je Skradin ostao u memoriji kao mjesto gdje sam dolazio jedrilicom kroz uski prolaz u Šibenski zaljev, pa pod most preko sliva Krke u Prukljansko jezero i dalje kroz uski rukavac slatko-slane vode napokon do cilja. Jest da su u to, ne tako davno, vrijeme Skradin posjećivali doista pravi zaljubljenici prirode. Ali sada kad pogledam da mi sa autoceste treba samo pet minuta do srca tog divnog mjesta, nekako mi komocija malko potisne romantiku...
Pogotovo kada znam da sam sada vrlo, vrlo brzo za nekim od stolova sa nevjerovatnim jelima kakve Skradin ima. I da sve vrijeme ovoga svijeta mogu utrošiti na uživanje u njima.
I tako bi.
I bi više od toga.
Jer svaki puta kad odlazim u Skradin, prvenstveno mislim samo jedno jelo – čuveni Skradinski rižot.
To endemsko čudo od jela rijetko je kao i svaki endem. Doduše nema baš i neku vezu sa primjerice izumiranjem, više bi se reklo da ga ubija današnji stil i ritam života.
Naime Skradinski rižot, jedini pravi "demi-glass" u Hrvata, priprema se oko 8-9 sati. Kažu neki ponekad i nevjerovatnih 11.
Kroz povijest su ga uvijek i isključivo radili muškarci. Nije mi baš poznato dali zbog toga što je to ženama bilo predosadno ili iz nekog drugog razloga, ali to su fakti.
Recept je pak u osnovi jednostavan.
Za početak se koristi jednaka količina (težina) teletine i crvenog luka iliti kapule. Ova potonja se prvo pirja na vrlo blagoj vatri i to isključivo na svinjskoj masti dok ne postane želatina, a potom se u nju stavlja meso. Od teleta se koristi isključivo i samo tkzv. ruža.
Od začina je sigurna samo sol, papar i muškatni oraščić, a dalje svaki majstor ima svoju tajnu. Na moju pregolemu žalost doznao sam da neki koriste i vegetu.
Kako god, kad su namirnice spremne počinje borba sa strpljenjem.
U svim daljim satima, i dalje na vrlo blagoj vatri, meso se pirja i pirja i pirja i pirja i povremeno podlijeva juhom od piletine ili junetine, doda se čak i malo drniškog pršuta, pa se ponovo i opet pirja i pirja i pirja...
I na kraju se meso pretvori u mesni bitak, u sama mesna vlakna. Kao neka vrlo gusta mirisna pašteta.
Tu se tada doda riža, ponovo podlijeva, i tik pred kraj stavlja se tvrdi ribani sir, u današnje moderno vrijeme parmezan.
Sada je najvažnije biti blizu kuhara i teće.
Jer se rižot mora jesti odmah.
Nema podgrijavanja, nema popravnog za one koji kasne...
... a ja baš naletih na taj trenutak !
Božanski, reklo bi se.
I iako sam taj dan tamanio i drnišku janjetinu i juhu od cipla, i cipla samog, i domaći sir, i domaće kolače... rižot je postojano ostao nad svime.
I tu stoji i sada.

Zamisli. Nije me izgleda bilo skoro mjesec dana. Nije isprika, ali raduckalo se pomalo. Pa za trenutke blogovske i nije baš ostalo nešto slobodnih sivih stanica u kombinaciji sa utroškom minuta za piskaranje.
Do danas.
Jer trenutak to zaslužuje.
Krenulo se naime po moru.
I to kao što vidim i na zakrčenim cestama, a i ovdje na blogu, masovno.
Meni je masovno = mrsko.
Kroz godine pronađoh drage punktove vrlo vrlo daleko od očiju, al najbliže moguće srcu.
Na tronu te liste smjestio se Senko.
Dragi moj Senko, najveći literata kojeg sam upoznao. Priče koje piše, život koji živi, misli koje nosi i rado ih dijeli prijateljima... e to su ljudi moji pravi dragulji.
Pogled iz Senkovog kraljevstva puca prema pučini. Negdje daleko može se zamisliti obala Italije, a miriše ponekad blizina Palagruže, Sveca, Biševa, Jabuke...
Do Senka se može morskim putem od Komiže manjim plovilom u smjeru istoka put uvale Mala Travna gdje su na povišenom mjestu duboko u uvali dvori Senkovi.
Drugi je put tek probijeni makadam koji nije za svačiji automobil, ukupno vožnje od Visa četrdesetak minuta. Naravno ako znate kuda, jer natpisa i pravaca nema.
Tko želi, naći će.
O Senku se dalje ne ufam više pisati. Postoje stvari za koje treba imati hrabrosti, a ja je za ovog Čovjeka još nisam prikupio dovoljno. Za sada o njemu samo promišljam.
Ali ću se drznuti kazati riječ-dvije o hrani koju Senko stvara.
Dogovorio se sa prirodom oko sebe, pa se poštujući međusobno čuvaju prehranjujući jedni druge.
U uvali su se sakrili ježinci i njihove dame. Zagadilo se poprilično Jadrana, pa se bodljikavci posakrivali u posljednja utočišta divljine, jer njima odgovara samo najčišće more.
Senko otima dame iz plićine i poslužuje ih kao predjelo u izvornom obliku. S okusom mora, uz kap divljeg limuna.
Šutio sam i srkao.
Počele su se brzo zatvarati ladice u glavi u kojima su stajali brojevi telefona, imena raznih ljudi, raspored sastanaka i dogovora, obaveze, plaćanja računa, cijena goriva, političke i sportske zabave za mase... Puf ! Svaki srk – ladica manje. Neobjašnjiva toplina i ugoda sve veća.
Donosi brzo Senko prvu teću. U njoj divlji puževi u moru šalše. Miriši šalša otočkih poma, gusti se maslinovo ulje oblice na površini. Izviruju pužići i smješkaju se.
Jedem. I dalje šutim.
Mjenja mjesto teća sa novopridošlom. U njoj paštafažol na brudet. Trpam mirise prvo u tanjur, pa u sebe.
Mislim si – koja nepotrebna radnja prljanja tanjura i prebacivanja vamo tamo. Najrađe bi odmah prigrlio tećicu i bacio se na uživanje bez granica.
Brže od tih misli izgurala je i ovu teću nova posuda. Sad puna škampa i riba u premirisnom toću. Na krajevima posude velika glava velikog gofa. Obrazine mu meke kao tek ulupani putar. Škampi špricaju po meni, po stolu, po zidu kuće...
Uživanje ulazi u fazu od kojih bi se nespremni mogli onesvijestiti.
Senko to osjeća.
Padaju barijere reda i discipline jela. Ako ih je uopće i bilo.
Donosi za probu, na test, komad ribe iz ulja učinjene na način starih otočana, konzervirane nakon tjedna marinade u soli. Okružuju je masline. Prave, neznalicama mrske jer izgledom ne izgledaju kao pravilne pikule već kao umorni smežurani mornari.
I dalje nova čuda.
Kavijar od murine, tek stavljene na divlji zrak dan ranije. Panceta od sušenog ugora rezana na tanke šnitice...
Ne da Senko da guštima dođe kraj.
Jedem, stenjem, priroda mi se smije. Jer je uživam a ona uživa mene.
Ne bi dan nikada završio da u uvalu nije uplovila jedrilica. Dovikuju neki ljudi sa drugog planeta i pitaju ima li televizija na kojoj mogu gledati neku utakmicu.
Upućujemo ih dalje. Do mjesta gdje je struja donijela ljudima takav oblik navodnog uživanja.
Kod Senka toga, hvala mu, nema.
Svi smo spremni izginuti da tako ostane još milijun godina.