05.12.2006., utorak
Izaći iz sebe traži druge. Ali koga odabrati i kako izaći iz sebe, iz samoće svoje homoseksualnosti, krivnja, maštanja i bježanja od stvarnosti? Koliko puta sam sreo ljude s ovim našim problemom koji su u traganju „onog nekoga“, onog „pravog“. Naravno da u takvom traženju ne izlazimo iz začaranog kruga homoseksualnosti. Onaj koga trebamo je čovjek koji nam može pokazati izlaz iz stalnog traženja onog „nekog“ koga tražimo bilo to samo na seksualnom ili što je jednako često, emotivnom planu. Ljudi koji su povjerovali da imaju izbor u svome životu, da nisu osuđeni vječno tražiti nekog ili nešto u drugom muškarcu ili vječno robovati vlastitoj seksualnosti kroz masturbaciju, pornografiju i maštanja oni su koji i nas mogu povesti putem oslobođenja. Takvi ljudi (tu mislim i na muškarce i na žene koji su pošli tim putem) postoje, neke od njih možete susresti na stranicama koje donosim ali naravno ništa ne može zamijeniti osobni pristup, osobno svjedočenje i ohrabrenje.
Izlazak prema drugom čovjeku nužan je korak odrastanja i jačanja. U tome rastu malo-pomalo otkrivam također zašto mi je Gospodin dao i taj križ za koga mogu otkriti da nije samo težak i nepodnošljiv teret nego u sebi ima i jedan dar nešto dobro, nešto što trebam prihvatiti i ugraditi u svoj život.
Tada prestajem prebacivati Bogu ili i prema Njemu osjećati krivnju ili odbačenost već naprotiv postajem mu zahvalan za put kojim me poveo. Moja homoseksualnost postaje jedno od područja na kojem ga susrećem i rastem.
Možda nam u shvaćanju toga može pomoći tekst poznatog njemačkog benediktinca Anselma Grüna uzet iz njegova knjige 50 slika o Isusu.
|
- 21:56 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Najčitanija knjiga američkog franjevca Richarda Rohra nosi naslov »Divlji muškarac«. Richard Rohr drži mnoge nagovore muškarcima koji tragaju za svojim identitetom kao muškarci. Budući da Rohr mnoge američke muškarce doživljava prilagodljivima i anemičnima, stavlja im pred oči divljeg muškarca. Taj je divlji muškarac neprilagodljiv. On je slobodan. Pun je snage. Pun je samopouzdanja. Prati muškarce na njihovu putu postajanja muškarcima. Divlji čovjek nije nikakav mačo-muškarac s naglašenom muškom svijesti. On je integrirao svoju animu, svoju žensku stranu. On svoju muževnost ne živi protiv žena, nego poštujući ženu u njezinu vlastitom dostojanstvu i doživljavajući je kao oživljavajući i oplođujući izvor.
Ja o Isusu kao divljem muškarcu mogu pisati jedino ako imam u vidu i onaj suprotni pol. Anzelmo Kentenberijski naziva Isusa »našom majkom«. U jednoj ranokršćanskoj knjizi za moralno uzdizanje ukazuje se Isus ženi Priscili u obliku žene dajući joj privatnu objavu. Tomini spisi, jedan ranokršćanski spis, naziva ga »Isus s mnogo oblika«. Kad ga promatram kao divljeg čovjeka, mislim zato na tu žensku Isusovu stranu. Inače nastaje jednostrana slika o Isusu. Isusa smo često prilično ublažavali s obzirom na njegovu muževnost. U prikazima nazaretskog Isusa iz devetnaestog stoljeća Isus je bez spola. Na ovim slikama nedostaje nam muška snaga. Ali kad čitamo evanđelja, ususret nam dolazi snažni Isus. Lijep primjer divljeg muškarca Isusa za mene je ona priča kod Marka 3, 1-6. Tu u krugu slušatelja stoji jedan muškarac »s usahlom rukom« (Mk 3, 1). Čovjek se prilagodio. Povukao je svoju ruku s kojom može fizički sudjelovati u događaju, iz straha da ne bi dobio po prstima. Prestao je svoj život uzimati u svoje ruke, oblikovati i formirati. Rukama dodirujemo jedni druge. Taj čovjek uskraćuje svoju ruku muškarcima i ženama u svojoj okolici. On je bez povezanosti s drugima, nesposoban je za odnos. Oko tog čovjeka sjede farizeji koji dobro paze na to hoće li Isus subotom ozdravljati. Jer to bi bilo dopušteno samo u najvećoj životnoj opasnosti, ali ne i u ovoj bezazlenoj bolesti. Isus se ne da zaplašiti tim zbijenim bojnim redom farizeja. On zapovijeda čovjeku s usahlom rukom: »Ustani i stani u sredinu!« (Mk 3, 3). Treba napustiti svoju rubnu poziciju i stati ondje kamo pripada, u sredinu. Mora naučiti imati samopouzdanja pred drugima. I znati otkriti svoje središte. Zatim se Isus obraća farizejima. Ne boji ih se. Sučeljava ih sa svojim pitanjem: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« (Mk 3,4). To je izazovno pitanje. Jer u ovom pitanju dolazi do izražaja da Isus u korektnom održavanju uskih subotnjih propisa ne vidi ispunjenje volje Božje, nego nešto zlo. Mimoići čovjeka u njegovoj nevolji, to je za njega zlo. Kad previdim čovjeka s njegovim ranjenostima, radi održavanja tobožnje Božje zapovijedi, ja tada uništavam život, tada služim smrti a ne životu.
Sada Isus prozire farizeje ponaosob. On staje pred svakoga. Ali farizeji izmiču. Skrivaju se iza zida šutnje. Isus promatra farizeje i »ražalošćen okorjelošču srca njihova, srdito ih ošinu pogledom« (Mk 3. 5). Isus se srdit i žalostan ograđuje od farizeja. Ne bon se protiv srditosti, nego srditost koristi kao snagu da se ogradi od farizeja i otme se nadmoćnom utjecaju njihove moći. U svojoj srditosti govori Isus svakom pojedinom farizeju: »Ti smiješ biti takav kakav jesi. Ali to je tvoja stvar. Smiješ imati i okorjelo i mrtvo srce. Ali to je tvoj problem. Ja činim što meni nalaže moje srce. Ne priznajem tvoju moć. Ti si tu, a ja sam ovdje. Ne dopuštam da mi propisuješ što smijem a što ne smijem činiti«.
Isus ne pokazuje samo svoju srditost, nego i svoja žalost. U grčkom tekstu stoji ovdje: »syllypouir.enos« (»suosjećajući«, »uživljavajući se«, »žalujući s«). Isus osjeća s farizejima. On osjeća stoje u njihovu srcu odumrlo. To ga čini žalosnim. Isus se žalosti nad farizejima. Razumije ih. I u svojoj žalosti pruža im ruku. Ne želi presjeći vezu s njima. Ali c z: njegovu ruku ne prihvaćaju. Oni ostaju u svojoj krutosti, u svojoj otvrdnulosti. Dao im je ponudu. Oni je ne prihvaćaju. Zato Isus čini ono što mu nalaže srce. Govori čovjeku: »'Ispruži ruku!' On ispruži - i ruka mu zdrava! Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodoveima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube« (Mk 3, 5-6). Isusu je život bolesnog i sa svojom bolešću pomirenog čovjeka važniji od njegova vlastitog. On svoj život stavlja na kocku, da ozdravi život toga čovjeka.
U tome se pokazuje veličina tog divljeg čovjeka, da čitavu svoju egzistenciju stavlja na vagu, kako bi pobijedio život. A farizeji potvrđuju svojom odlukom da ga pogube ono što je Isus vidio u njihovim srcima: Oni su iznutra mrtvi, stoga žele ubiti onoga koji dariva život. Pokazuju daje njihova pobožnost okrutna, nemilosrdna, i da uništava život, umjesto da ga ozdravlja.
Divlji čovjek pojavljuje se i u onim »Jao« protiv farizeja. Tu Isus govori otvoreno. Osjeća se kako iz njega izlaze snažne riječi: »Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri... Jao vama, slijepe vođe! ... Jao vama pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Nalik ste na obijeljene grobove. Izvana izgledaju lijepi, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i svakojake nečistoće« (Mt23, 15-27). Isus nije laskao ljudima. Govorio je stoje osjećao. I njegove su riječi pune snage, ali i pune žestine. No ta njegova žestina nije njegova osobna povrijeđenost, nego uvijek božanski gnjev protiv svakog iskrivljivanja Božje slike, protiv religiozne zlouporabe i protiv osobne ograničenosti. Isus provocira svojim jakim riječima da u čovjeku otkrije istinu.
|
- 21:51 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
