Zrno gorušicino
18.01.2008., petak
|
Evo, dragi moji, napokon dođoh do redovitog, svakodnevnog interneta! Bogu hvala! Nadam se sada i ponovnom redovnom javljanju i posjetama k vama! Ipak, po malo se sređujemo... Kutija je sve manje, ali još uvijek gotovo svakodnevno odemo do stana- bar po koju vrećicu :) Teško je, jer mama i tata još uvijek imaju fazu prilagodbe na sestrin stan (kaže mama da ju na pragu očekuje svaki čas :(), a meni nedostaju moje stvari. Ma znam, ručak je jednako fin i u maminim loncima, ali... Škola ponovno startala... Dok ponovno djecu dovedemo u red radne discipline doći će i proljetni praznici :) A valjda je to Božja volja i moj zemaljski zadatak!? Radosna sam jedino jer sam si zauzela u stanu NAJVEĆI ormar za svoje papire.  Napokon ću (valjda) znati gdje mi je što!! A to znači i veseliju, zanimljiviju i kvalitetniju nastavu, jer kad se čovjek zamisli nije baš lako približiti djeci Boga. Zadive me često svojim zaključcima, razmišljanjima i postupcima, a ponekad bih vrištila koliko neke stvari ne idu u malene glavice. No, ipak mislim da uz Božju pomoć pronalazim načine da ih usmjeravam pravilno. Povratna informacija mi je i veliki broj bivših učenika aktivnih u Crkvi, a ako se sjećate prijašnjeg jednog posta- i buduća vjeroučiteljica. Bog mi je svjedok da se trudim!**** Pošto je djecu stavila spavati, mama je odjenula prljavu staru majicu i krenula bojiti kosu. Upravo je završila mackanje kose gustom, tamnom bojom i krenula čistiti umrljano lice, kad je iz dječje sobe začula buku. Uletjela u dječju sobu i potrpala razigranu djecu natrag u krevet uz strogo upozorenje. Nakon što je izišla iz sobe, začula je svoje trogodišnje dijete kako drhtavim glasom pita stariju seku. „Tko je to bio?" Toliko o djeci  |
