Zrno gorušicino
03.09.2007., ponedjeljak
|
Tata koji prede Kada je Micka stigla u našu kuću, svi smo bili radosni,a ponajviše trogodišnja Tanja.Tigrasta mačkica, međutim, isprva nije bila baš oduševljena. Našla se u tuđoj kući, među nepoznatim ljudima. Mijaukala je nekako otgnuto i tužno. Bila je zbunjena, nepovjerljiva, prestrašena. Nakon dva –tri dana ponašala se tek bojažljivo i oprezno.Ali uskoro se potpuno oslobodila i pripitomila. Mijaukala je umilno, mazno, šarmantno. Umiljavalanam se oko nogu. A kad bismo je pomazili, oglasila bi se zvukom: «Mrrr...» -Čuj mama! Što to maca kaže?- upitala me je Tanja. -Maca prede-odgovorila sam-Zato što se voli maziti. I zato što joj je lijepo s nama. Toga se dana, kao i obično tata umoran vratio s posla. Poslije ručka je prilegao na kauč i počeo listati novine. Ali, umor ga je brzo savladao. Novine su završile na podu. Začuo se zvuk: «Rrrr...» Mi odrasli znamo kako se taj zvuk zove. Malena Tanja to nije znala. Ali,na nešto ju je podsjetilo. Tiho mi je prišla i, smiješeći se, prošaptala: -Slušaj mama... Tata prede! -Da, tata prede... Lijepo mu je što je opet kod kuće. **** Želim ti, dragi tata, da nam predeš još puno godina.... SRETAN TI ROĐENDAN!!! |
