Zrno gorušicino
17.07.2006., ponedjeljak
|
Odkako su moji na moru više vremena provodim sa sestrom iz vrlo jednostavnog razloga- ona je invalid i dosta toga ne može sama. Iako je razlika u godina poveća uvijek smo bile poprilično povezane. Je, istina je da sam cijeli svoj život bila nekako zakinuta zbog nje, jer se uglavnom prilagođavalo sve njenim potrebama (od financijske potrebe za liječenjem -do vremena kada ona treba nešto "baš tog trena" a ne može to sama). Zapravo, moja je sestra zdravstveno zakinuta još u vrijeme kada ja nisam bila ni u začetku (iako moji nisu željeli više imati djece- Bog me pozvao!). Kao beba zbog upale uha dobila je injekciju nepročišćenog penicilina (živjeli doktori!) i to joj je "sjelo" na sve zglobove. Liječenje od mjesec dana pod krivom dijagnozom urodilo je današnjom situacijom: ona ne može se sagnuti, ne može podići ruke do iznad ramena, ne može podići noge ravno na stepenicu... ali funkcionira. Živi sama, ulaz do naših roditelja- da bi joj mama mogla pomoći svako jutro u spremanju na posao. Radi u državnoj, dobro plaćenoj instituciji, na vrlo visokom i odgovornom poslu. Vozi auto (iako prilagođen njenim potrebama), i nastoji što više vremena provoditi u društvu- iako prečesto pretjera u tim nastojanjima. Zapravo, baš u našim prošlodnevnim druženjima željela sam joj objasniti kako prečesto nema kriterija kada bira ljude kojima se okružuje. Iz jednog takvog razloga pala je u financijski krah! No, ona, kao i obično, mene smatra mlađom sekicom koja se ne sluša. Spomenula sam joj bezbroj situacija kada sam bila u pravu, ali... Došlo je do toga kada sam ju sjetila i kada se prije desetljeća nije željela pomiriti s tim da se ja udajem. Dan prije mog vjenčanja kod kuće sam pakirala stvari za preseljenje u novi dom, a ona mi je rekla:"Što se već pakiraš- ništa ti to još nije sigurno!" Ma, ne zamjeram ja njoj... Samo mislim da su i moji roditelji podosta krivi što je ona uvijek bila u centru pažnje i na prvom mjestu (iako kroz njezinu bolest i njih razumijem). Nije da ja ne volim provoditi vrijeme s njom, ali u posljednje vrijeme baš i ne predugo, jer kako godine prolaze- postaje sve napornija... Tko zna, možda ću i ja jednoga dana biti takva (ne daj Bože!)?! *** PRODAJU SE PSIĆI U izlogu trgovine kućnim ljubimcima pojavio se natpis « PRODAJU SE PSIĆI». Neki je dječak pročitavši natpis odlučio ući u trgovinu da se raspita. « Koliko vam koštaju psići?», pitao je vlasnika trgovine. «Između $30 i $40 «, odgovori trgovac. Mali dječak zavuče ruku u svoj džep i izvuče nešto sitnog novca. « Ja imam samo $2.37 ! Mogu li ih svejedno pogledati ?». Trgovac se nasmiješi i zazviždi, a iz kućice u dvorištu došeta ponosna kujica sa svojih pet mekanih loptica. Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima. Mali se dječak odmah sagne i nježno podigne šepavo štene. « Što nije u redu s ovim psićem?» Trgovac mu objasni da se štene okotilo s jednom kraćom šapom i da će zato uvijek šepati. Dječak je odmah uskliknuo: « To je štene koje bih volio kupiti! «. Trgovac reče: « Ne, ovo štene ne moraš kupovati, ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti ! « No, dječak se rastužio: « Ne želim da mi ga poklonite. Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali. Želim ga kupiti po punoj cijeni. Sada ću vam dati $2.37 i po 50 centi svaki mjesec sve dok ga ne otkupim !».Čovjek se zagleda u dječaka i reče: « Nije moguće da toliko želiš ovog psića, ta šepav je! Nikada neće moći ni trčati, ni skakati!» Na njegovo veliko iznenađenje, dječak povuče naviše nogavicu svojih hlača i pokaže svoju iskrivljenu, invalidnu nogu koju je podupirala metalna šipka. Tada tiho uzvrati: « Niti ja nikada neću moći ni trčati, ni skakati. Ovo štene treba nekoga tko će ga razumjeti. Nekoga tko će o njemu brinuti i voljeti ga baš takvog kakav jest. « Nepoznat autor |
