golly&bossy

Dragi Klingoncy,

Bili smo obećali da ćemo Vam impoštat pismo za vikend, ali toliko Nam se tega događalo da nismo dospili. Vidimo da Vin, osim što stalno fatigate, najdete vrimena za pročitat lipu knjigu i pogledat televiziju. I Min isto stalno čitamo, a čudesnu kompilaciju štiva koja su Nam došla pod ruku objavit ćemo nakon grčkega posta kojega nestrpljivo iščekujete Vin i Naši Obožavatelji.
U zadnje dvi godine dva puta smo bili u Grčkoj i to na istom otoku. Ni manje ni više nego na poviješću bremenitom Krfu, najsjevernijem grčkom otoku koji se smjestio u Jonskom moru. Preko puta Krfa je Albanija, sve je puno zelenila, a najviše brdo na otoku zove se Pantokrator. Kad smo došli na Krf, sve Nas je ful podsjetilo na otok Korčulu, a veliko brdo posjetilo Nas je na Svetog Iliju, najviše brdo na Pelješcu. Znamo da je Sveti Ilija zamijenio Jupitera, rimsko vrhovno božanstvo koje je pak pandan grčkom Zeusu.



Zanimljivo je i to da je stari naziv otoka Kerkyra tj. Corcyra, a tako se zvala i Korčula. Otok je dobio ime po kćeri riječnog boga Asopa, nimfi Kerkiri, koju je oteo Posejdon. U Veloj Luci nalaze se hotel Korkyra i hotel Posejdon. To su suvremene poveznice s antikom kroz sveprisutni turizam na našemu otoku.
Također, u gradu Krfu nalazi se crkva svetog Spiridona u kojoj su mu smješteni ovozemaljski ostaci, a u Lumbardi na Korčuli se nalazi također crkva s titularom istog sveca koji je pučkom etimologijom dobio ime Sveti Špiridjun. Krf je, kao i Korčula prepun maslina, a u doba Austro-Ugarske isušivali su područja s vodenim resursima za dobit obradive površine. Je li moramo spominjat Blasko poje?
Na Krfu se nalazi međunarodni aerodrom i sveučilište, na kojem se predavaju povijest, glazba, jezik, bibliotekarstvo i arhiviranje. Glavno mjesto na otoku je grad Krf. Kako smo rekli, na Krfu smo bili dva puta u kraćem vremenskom razmaku i ovaj post će bit spoj ta dva izleta. Kad smo prvi put došli na grčko tlo, padala je kiša. Odma smo uskočili u autobus i išli posjetit manastir Palaiokastritsa ( to na grčkom znači Stari dvorac, utvrda). Vodič u busu nam je priča o povijesti otoka, o tome kako na otoku igraju kriket, o likeru od egzotičnog citrusa kumkvat, o isušivanju zemlje i još svašta. Gledali smo okolo i divili se otoku prepunom maslina i skužili smo da skoro svaka druga kuća ima zabat unutar kojeg se nalazi okrugli otvor. To ćemo slikat drugi put. A sad ćemo Vas slikama provest kroz manastir. Gledajte i guštajte.


Ovo je dvorište. Mirno, čisto i prepuno cvića:





Unutar dvorišnih niša nalaze se ikone:





U sklopu manastira se nalazi muzej. Ovu prekultnu jaketu smo morali slikat. To je inače dio liturgijske odjeće, a Min bi je bez problema obukli na rebatinke i crne čizme. Spoj sakralnog i profanog je uvik dobar.





O mediteranskoj opuštenosti svjedoči ova mica koja se šetala po zbirci i pozirala turistima.





Ovo je pogled na more i stijene sa manastirskog zidića.





U sklopu manastira je i mala zbirka predmeta za preradu mediteranskih kultura:








Nakon razgledavanja Paleokastritse, busom smo se vratili u Krf. Bili smo gladni, pa smo išli na marendu. Naravno da smo jili sir i grčku salatu.








Nakon lagane marende u centru Krfa, išli smo u đir. Grad je prepun štandova. Prodaje se sve i svašta. Može se nać dobrih kožnih jaketa, krznenih bundi, marama, suvenira, đinđa svih vrsta. Na svakom koraku se prodaju cd-ovi s grčkim melosom. Možda se pitate jesmo li vidili kojega zgodnega Grka. A i nisu ništo. Nisu grubi, ali nismo nigdi vidili ni Apolona ni Aresa ni Zeusa. Najzgodniji od svih Nam je Čovik, a oni što su i bili malo boji, to su uglavnom Balkanci i nordijski turisti.

Ovih papučica ima na sve strane:





Masovno voze motore i furaju se na bajkere, a najviše ima ovih malih motori u rangu Tomosa.





Ovo je jedna tipična ulica u Krfu. Naravno da se suši roba na špagu. Ovo je naš lipi Mediteran!





Liker od kumkvata prodaje se na sve strane:




Ono što je u Splitu Riva, a u Dubrovniku Stradun, to je u Krfu ova široka ulica prepuna dućana i kafića. S jedne strane su visoke zgrade s arkadama u prizemlju, a s druge strane veliki prostrani park. Tu smo popili kavu.





Pitali smo da Nam donesu uz kavu neki domaći kolač, a oni su Nam donili ovaj koji je je po okusu isti kako kultni kolač "7 zlica". Kako da smo popili kafu u Tete Mile.





Na dnu ulice nalazi se muzej Azijske umjetnosti:





Iza muzeja je krasni parkić s klupama i skulpturama, a ispod se nalazi plaža s pratećim objektima:




U blizini je utvrda Sv. Jurja, prepuna svih mogućih povijesnih slojeva. Upad smo platili 4 eura i nisu Nam priznali muzejsku iskaznicu.





Nema veze. Isplatilo se poć.





Na odlasku Nas je ispratilo sunce. Odjezdili smo prema Messini.

Dragi Naši,

Iako po našim (rijetkim) postovima ispada da samo điravamo okolo to je zapravo kriva slika. Jer česti su momenti kad smo danima po kući i oko kuće, ali i tada putujemo jer odjezdimo i svijetove knjiga i filmova i serija i tada često nadoknađujemo propušteno gradivo.

Tako smo na primjer tek ovo lito pročitali Adio, kauboju od Olje Savičević-Ivančević. Ne znamo zašto smo toliko čekali. Vjerojatno smo je htili posudit u biblioteci onda je nije bilo, a do drugega puta smo zaboravili. I još nam niko ni ništa govori o toj knjizi, a ni da nemamo prijatelja koji čitaju. Ovako ili onako, uvjeti su sazrili, a Narodna knjižnica Blato imala je jedan primjerak taman za nas i taman da nas obori s nogu. Toliko da ćemo je prvom prilikom kupit (naime, mi smo škrta otočanka i kupujemo samo knjige koje smo već pročitali, a koje su nam se toliko svidile da ih želimo pročitat ponovo.) Adio, Kauboju je Mediteran kakav je sada: zagađen, šporak, s narkomanima, obaveznim ridikulima, obaveznom nepokretnom babom, obaveznim bebama na ormarima, fjakom, opakom duhovitošću, duhovitom opakošću i čistom opakošću. Najjači lik nam je Sestra i u drugom čitanju ćemo još pažljivije čitat njene komentare.



S Nebeskom dječicom Tatjane Gromače nismo u zaostatku jer je to nova knjiga. Svakako je pročitajte, prelipa je, ne može se ispustit iz ruke, a pročita se u jedno litnje popodne ili dva zimska dana. Upozoravamo da je malo crnjak.

Još jedan novitet na policama blatske knjižnice, a u budućnosti i na našim policama je i Povijest instituta Ratka Cvetnića. Dok je Kauboj Mediteran kakav je sada, Institut je Zagreb kakav je nekad bio sa svim ratovima, promjenama režima, dijeljenjem i oduzimanjem društvenih stanova, imenovanjima i smjenjivanjima direktora i sličnim gadarijama. Ali sve to uz jedan lipi humor koji nas malo podsjeća na češke filmove – dosta je reć da je glavni lik samozvani delta-mužjak.


Još jedna stvar koju smo propustili tijekom godina, ali o kojoj smo uvik čuli nekako usput su filmovi Prije svitanja i Prije sumraka. A kad je u naše najdraže kino, ono u Muzeju suvremene umjetnosti, doša i Prije ponoći tj. treći dil trilogije odmah smo pohitali. Prin tega smo pogledali prvi dil Prije svitanja, a dan iza i Prije sumraka. Filmovi su prelipi, bez obzira na raspored gledanja. Zapravo nam se čini da je 1-3-2 prava kombinacija.
Za one koji nisu pogledali filmove evo ukratko sadržaja. Prije svitanja je snimljen i događa se '93. U vlaku se upoznaju Amerikanac Jesse i Parižanka Celine i odluče provest noć šetajući ulicama Beča njemu do aviona ujutro. Na kraju se dogovore da će se nać na istem mistu za šest miseci. Devet godina kasnije Jesse je u Parizu i predstavlja svoju knjigu u kojoj piše kako je jednom upoznao jednu Celine i šetao s njom po Beču, ali kako se više nikad nisu sreli. Na promociju dolazi Celine, objašnjava zašto ni mogla doć u Beč šest miseci kasnije i oni provode popodne zajedno, prije nego njemu krene avion, prije sumraka. Treći film nećemo prepričavat da sve ne pokvarimo. Al malo ćemo kvarit s zadnjom scenom drugog filma. Ko ne želi vidit lako priskoči


Budući da je sve o filmovima reka naš omiljeni tviteraš mi više nećemo pisat nego ćemo samo citirat: