Dragi Klingoncy,
Vin znate kako Mi volimo svugdi poć, a jedna od dražih destinacija Nam je Venecija. Međutim, sad ne možemo vele nigdi hodit, ali zato u mislima živimo intenzivnim životom i Hvala Bogu na digitalnim aparatima i temu što volimo slikavat pa sad možemo s Vama podilit sjećanja na još jedan izlet u Mletke (jer ako s Vama ne podilimo kako da nigdi nismo ni bili). Najdraže Nam je kad se ujutro rano Enterprise prizemlji u Veliki konal, a Mi se tek probudimo i kroz finestrin gledamo Svetega Marka. Onako kroz ovi okvir od finestrina izgleda kako da je najpoznatija venecijanska vizura djelo nekog manirista.
Kad smo ovi put došli na tlo Serenissime odlučili smo se ukrcat u vaporetto i posjetit otočić Burano.
Burano je otok u Venecijanskoj laguni, koji poput Venecije ima kanale koji ga dijele na manje dijelove, dakle, nije jedan otok već arhipelag. Nalazi se pored otoka Torcella u sjevernom dijelu lagune. Danas je najpoznatiji po čipkarstvu i svojim šareno obojanim kućama u kojima obitavaju brojni umitnici.
Burano je udaljen 7 kilometera od Venecije, što je cca po ure vožnje vaporettom. Mostom je povezan sa susjednim otokom Mazzorbom. Ima oko tri tisuće stanovnika i nema onu glamurozno mističnu komponentu koju ima npr. središte Venecije i uža okolica, nego je sav nekako prirodno živ i mediteranski razigran, u njemu na svakemu kantunu pulsira život, a i super Nam je bilo to što se dobota na svakoj kući suši roba.
Kako smo rekli, kuće su obojane u intenzivne šarene boje i odma smo se sjetili Amsterdama, Vas i Darkota Frica. Ova štrada nosi naziv "Ulica Providnosti" i to Nam je totalno kul pa smo slikali.
U ovoj štradi naletili smo na prva liga butigu s domaćim delicijama: kolačima, menestrom, bombonima. Kako su šarene kuće, tako je šarena i menestra.
Menestru nismo kupili jer Nam je ionako ti dan na Enterpriseu bi talijanski menu i znali smo da ćemo to sve nać za večeru kad se vratimo, ali zato smo ugledali primamljivi kolač koji se zove Bussola i odma ga odlučili kupit i izist.
Imate običnu varijantu bez dodataka, ali kako smo Mi gujozni, naravno da smo kupili ovu vrst s bokunićima ćikolate i odma navalili.
Ali Bussola je jadno kripna i ne možete je puno izist, nego Nam je durala još dva tri dana i ful smo se razveselili kad smo shvatili da Nas oblikom podsjeća na socijalistički kiflić u cukaru kojega je svako jutro barba Omer drobi u bilu kafu dok je čita novine u našemu omiljenemu kafiću i drža bokun cvita iza uha i u dubokoj se starosti veseli životu. Jeste li skužili da na omotu piše pezzi di chocolata tj. bokunići ćikolate? Odma smo se sjetili našega genijalnega izraza "Na pecibokunčiće" što bi u prijevodu bilo nešto izrezano na jako male komade, a s blago pejorativnom komponentom. Obožavamo jezične pertumbacije, pogotovo naše domaće. I digod da gremo, nosimo sa sobom jezično i ino bogatstvo kao i metrički sistem Starega kraja, čudimo se, smijemo, divimo i uspoređujemo, a udaljenosti na ciloj kugli zemaljskoj mirimo prvenstveno prvom veliko udaljenošću koju smo naučili, a to je udaljenost između Luke i Blata koja iznosi točno 7 km. Toliko je i Burano udaljen od Venecije!
Kako smo rekli, Burano je poznat po proizvodnji čipke i kad smo vidili ovi natpis odma smo uletili u butigu i počeli mahnito slikavat kako bi smo sve pokazali našoj Teti Mili, vrsnoj vezilji i najbojoj majstorici lumblija na otoku.
Odvalili smo kad smo vidili ovu izvezenu lumbrelu:
I totalno otkinuli kad smo vidili ove leptiriće:
A tek vjenčanica od Napoleonove ćeri:
I dašak mediteranske opuštenosti u rukom ispisanoj legendi na bokun obične karte:
I izvezene gondole i pasionirane vezilje:
A tek lepeza tj vintula (izraz "vintula" čuli smo prvi put kad se nakon 50 godišć vratila u Luku u biloj vesti na crvene ruže teta Frana iz Brazila što je bila Miss):
Ali totalni švik nasta je kad smo vidili ovu posteju, a iznad nje tapiserija na Klimta! Wow!
Afrička biljka Pampas reste i ode, a ima je i teta Jakica u vrtlu.
Inače, venecijanci nemaju baš auta nego jezde okolo u svakovrsnim brodima, a ovi Nam je bi totalno kul:
Onda smo se uputili na Enterprise i gledali kako se srebri more i kanali na toplemu mediteranskemu Suncu i razmišljali o Kiču i Vječnosti. I o temu kako Mi ne znamo ni uvuć kunce u iglu, a koliko truda i vrimena treba za izvest jedan mirlić, a kamoli kuvertu za na posteju. Današnji Čovik nema pacijence. Zato smo još više volili našu Tetu Milu i sve njezine lancune, pletene deke i mirliće i žal Nam je što ona ni bila s Nama.
Opet ćemo poć u Burano.
Volu Vas Vashy.
