golly&bossy

Dragi Naši,

Prvi dil ste pročitali (klik), nastavljamo dalje pohod po berlinskim muzejima. Nakon povijesnog muzeja išli smo do Postadamer Platza u Filmski muzej. Usput smo obidovali sushi (“Nijedan dan bez sushija“ bila je naša parola), prošetali se Unter den Linden, naslikavali isprid Brandenburških vrata i pošteno se smrzli.
Filmski muzej je pretežno na njemačkemu, pa nam je bilo malo dosadno. Ali ulazni dio oduzima dah: 3-4 prostorije s miljun zrcala u kojima smo vidili miljun sebe istovremeno i gore i dole i desno i livo. Ludnica. Lu-dni-ca! Doduše, nismo sigurni kako bi bilo onima što pate od vrtoglavice i straha od ogledala. Ali nama je bilo ludilo.






A budući da smo golly&bossy što bismo mi slikali u muzeju nego robu. Ovo je kimono jedne, jedine i neponovljive Marlene Dietrich u sobi posvećenoj samo njenim kostimima.


Toliko o Filmskem muzeju. Prelazimo na Muzej DDR-a. Jedan prenatrpani muzej, malo previše komercijalan za naš ukus, nema prave garderobe, na blagajni uz kartu možete odma kupit i kafu, restoran je praktički u muzeju tako da se osjeti miris, gužva je nenormalna. Ali dobro, možda je i to dio doživljaja. Život u DDR-u bi je težak, ne može ni posjet muzeju DDR-a bit lagodan.

A život u DDR-u bi je zahtjevan već od malih nogu. U vrtićima su imali kolektivno učenje na tutu. Da! Svi bi sedili na tuti dok se i zadnji mulac ni olakša. Njemačka sklonost redu i disciplini udružena s komunističkom represijom i ima da se piši i kaki na zapovijed. “The criminologist believes that collective potty sessions suppressed East Germans' individuality and broke their naturally rebellious human spirit.“ piše tu.

(Slika s jaredmachine)

U DDR-u je svega falilo. Ali stvarno svega. Jedna gospođa je pedantno njemački vodila dnevnik nestašica.


Između ostalega ni bilo ni pamuka nego su Istočni Nijemci hodili samo i jedino u čistemu poliesteru. Plastik-fantastik na najjače. Možete mislit kako je to smrdilo liti po tramvajima i metrou. Jer sigurno ni bilo ni dezodoransa. Kao golly&bossy i poklonici finih i prirodnih materijala duboko suosjećamo sa svim Istočnim Nijemcima.


Istočni Nijemci rado su se kupali goli. Rado znači da ih je 80% bilo naturistima. Sigurno je na to utjecala i nestašica kupaćih kostima.

(Slika preuzeta sa stranica Muzeja DDR-a)

Ali jednega je bilo – pića. Pilo se 17 litara alkohola po glavi godišnje!!! I muški i ženski jednako. Ovo smo naučili u muzejskom restoranu di su u ponudi omiljena jela iz DDR-a, a u jelovniku pišu i neki zanimljivi podaci tipa ovi.


Onda smo išli u Židovski muzej koji nam je bi taman na putu za jedan restoran s popisa 10 najboljih sushi restorana u Berlinu. Ugodno s korisnim, korisno s ugodnim.
Židovski muzej je super. Mrvicu, samo mrvicu, histeričan jer su onako dosta niski stropovi i usko je i cilo vrime imate za izvlačit neke ladice s tekstovima i izlošcima i pritiskat neke ekrane koji ne rade uvik i pisat neke želje na ceduljice i malo je klaustrofobično (ali to simbolizira težak put židovskog naroda kroz povijest tako da to opraštamo arhitektu).

Ovo je novi Lieberskindov dio. I izvanka se vidi da je klaustrofobičan.


Ništo što bi volili imat, a nismo dospili u muzejsku butigu da vidimo je li možda prodaju replike. Dakle, koje mirisne sviće, koji električni osvježivači zraka. U ovi srebrni držač se stavu začini, na primjer klinčić ili cimet koji onda polako ispuštaju miris kroz rupice i cjevčice. Da su ovo imali u DDR-u život bi im bi puno ugodniji u onemu pustemu poliesteru.


Jarmulke su nas posebno razveselile. Nismo znali da mogu bit na Prijatelje ili Supermena. Ili da mogu podržavat Obamu.




A usrid muzeja i mali automat s gumenim bombonima. I to košer. Ali nismo imali 2x1€ da ih kupimo, a automat ne prima nikakve drukčije kombinacije. Zato pripremite 2x1€ kad budete išli i zasladite se.


I na kraju jedna slika koja nan se puno, puno svidila. Jankel Adler, Sabat. Više informacija ode.
.


Eto, četiri muzeja u dva dana. Mislimo da smo oborili vlastiti rekord. A ostali su nam još za drugi put svi(!) muzeji na Muzejskom otoku posebno Nefertiti, Pergamonski oltar i Ištarina vrata.

U sljedećim nastavcima o arhitekturi, sushiju i koncertu.


Vaši