golly&bossy

Dragi Klingoncy,


Svaki put kad promislimo da smo svugdi bili i sve vidili, dogodi se koje Čudo koje Nas ostavi bez teksta. Kad konačno progovorimo, prvo što rečemo je da je sve kozmički povezano. I tako smo prošli vikend išli obać našu štalicu u Lumbardu, pobrat limune i kupus i proć dvi tri riči s Ruralnom gerilom. Kad smo došli, rastvorili smo punistre na štalici, izvrgli brnjale na sular da se ventaju i išli s Kasandrom i Val na kafu. Išli smo u jedan kul kafić s čije se terase pruža pogled na mitske lumbarajske vinograde. Pijete kafu, a imate osjećaj da ste išli brat grozje. Obukli smo svoju glam rock weekend opravicu i s Našim lumbarajskim prijatejicama raspravljali o najvažnijim stvarima na svitu: nakitu, robi, pripovijedanju, likovnoj umjetnosti i zgodnim manovalima. I taman kad su Nam u znak Prijateljstva, Ljubavi i Novih projekata stavile oko ruke Crvenu koraljnu narukvicu, na nebu se ukazalo Čudo. Sol Invictus! Nepobjedivo Sunce! Deus ex Machina! Lucy in the Sky with Diamonds! Svi smo zanijemili, a Kasandra je rekla: "Halo" i slikala Čudo s mobitelom. Iznad smaragdno zelenih vinograda bliještilo je Sunce, a oko Njega se stvorio savršeno pravilni prsten od Duginih boja.



Inače, Halo je optička pojava koja nastaje refleksijom svjetlosti na ledenim kristalima u cirusnim ili cirostratusnim oblacima. To je svijetli prsten oko Sunca ili Mjeseca, koji može biti jednobojna bijela svjetlost ili sastavljen od cijelog spektra Duginih boja. Mi to nikad u životu nismo vidili i moramo reć da je stvarno fascinantno. Navikli smo vidit Dugu kao zakrivljenu liniju na Nebu i nismo mogli zamislit da bi Njene čudesne boje mogli vidit u nekom drugačijem postavu. A onda smo shvatili da je sve moguće. Odma smo zvali Yo Babbu da mu se pohvalimo što smo vidili, a on je reka: "Neš ti čuda. Ja sam to vidi milijun puti iznad Ošjaka." "A dobro kad si vidi. Ala, Bog." Shvatili smo da je malo čejadi s kojima ćemo stvarno podijelit oduševljenje i da je bitno da smo Halo vidile Mi, Kasandra i Val skupa. I da je Nama trima to značili puno. Iako smo na Internetu našli sva znanstvena objašnjenja Halo fenomena na Nebu, Nama je to bio Znak da će od tog trenutka sve poć na bolje i da su neka prijateljstva i relacije neprocjenjive bez obzira u kako neočekivanom obliku dolazile. I osjetili smo kako dolazi Proljeće. Sve je oko Nas postalo zelenije, ljubičastije, žuće i crvenije. Odjednom smo primijetili koliko je prekrasan tek procvali mindel:





I kako je očaravajuća jedna biljka koja Nas podsjeća na kupus:



I kako je boja ovoga cvijeta kojemu ne znamo ime baš ona koju tražimo za naše nove jastučnice:



Nisu bitna imena, ni objašnjenja ni definicije. Bitan je osjećaj fascinacije. Oscar Wilde je reka da ne voli definicije jer da ograničavaju, a Mi smo u prvih šest sekundi znali da smo vidili Čudo. Tako smo jednom u noćnemu klubu vidili Apolona kojemu nismo znali ime, ali smo u prvih šest sekundi znali da s njim hoćemo do kraja života sadit kupus, zeje, lavandu i lemune, bez obzira na sve mrgine, meje i trapule. Ostalo je Povijest.

Odlučili smo da ništa nećemo brat. Neka sve raste i cvate:





U isto vrime, na drugom kraju Otoka, negdje između Bradata i Gradine, Tijuana je, jednakom fascinacijom kojom snima podvodni svijet, fotografirala mindele i tratinčice.



I rekla Nam je da kad želimo otkinut latice ne bi li vidjeli je li Nas Neko voli, uvijek mantru počnemo s riječju "Voli", a ne s "Ne voli". Kad tako dođemo do zadnje latice, kad se Krug zatvori, Ljubav će Vam se vratit. Probajte. To je stvarno Čudo.


Volu Vas Washy.

Dragi Klingoncy,

Budući da smo za Valentinovo morali orat na na Njivama kulture, odlučili smo Ljubav slavit jedan dan ranije. Nama je najdraže slavit Ljubav kroz spizu i s čejadima koja volu jist, veselu se životu i puno ne kompliciraju. I tako smo išli u Ston na obid s Tijuanom, Lukasom i Jelkom.



Ukrcali smo se na Svetega Krševana i katapultirali se na Pelješac. Iako smo prvenstveno išli na obid, naravno da ovo nije bio samo gastro đir. Prije bogatog ručka išli smo u stonsku solanu, a posli obida smo planirali poć po zidinama. Uz put smo se divili pelješkim vinogradima koji se poput čipke spuštaju niz strme obronke, u kafiću Bella Vista prošli smo rič sa simpa konobarom, popili kafu i divili se velikoj pješčanoj plaži u podnožju. U autu smo odvaljivali na Jelkine crne čupave štitnike za uši u obliku slušalica i planirali put u Tunis.



Lukas je stalno vadi čokoladu iz burse (Nestle, crna, 60% kakao. Preporučamo!), a Tijuana je vozila i bila DJ. Naravno da je treštala rokija i naravno da smo pjevali, ludovali i do Stona izili cilu ćikolatu. Jer, Bože dragi, ko je još na dijeti?! Nakon što smo obašli Solanu i konstatirali da je vrhunski potencijal u svakom smislu, učinili smo đir po Stonu, divili se pravilnim ulicama, gotičko-renesansnim prozorima, nenadmašnim zidinama i lipim debelim peliškim maškama.



Najviše od svega svidi Nam se mali drveni vagon sa Soli koji stoji na ulazu u Solanu. Iako je sve poprilično zapušteno /da parafraziramo jednog našeg genijalnog Umjetnika "Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji"/, kad smo stavili ruke u Sol i kad smo pustili da Nam teče niz prste, imalo smo osjećaj da lebdimo iznad Vremena i da Nam Srce Stona pulsira na dlanu. Osvistili smo se kad je Lukas reka "Ja bi kleča na soli!". To je ču od Dide koji je nedavno priča kako je ko mali kleča na soli i frementunu svaki put kad bi štogod naopako učini. Uh! Koliko asocijacija na malo soli!



I onda smo ogladnili. Jer uvik najviše ogladnimo, ali i najviše uživamo u spizi nakon kulturno-povijesnih i artističkih senzacija. Evo što smo jili. Prvo smo za aperitiv dobili liker od mirte tj. jurovike. Znate sve o Mirti, Afroditi i kako ovi liker zovu na Mljetu. Odma smo se sjetili Vaše Matere i njezinih likeri i pošto znamo da će ovo čitat, evo joj poruka: "Teta A., parićajte Nam, molimo Vas, dva likera od jurovike i jedan liker od ruža. A ako imate još onega od cvića od naranče, stavite nam i to. Hvala." Onda Nam je konobar doni riblju paštetu i tople pogačice.



Onda smo naručili za predjelo pohane i sirove kamenice. Što da Vam rečemo...Jili bi ih svaki dan i ne bi Nam dosadile. Nije važno samo što se jede, bitan je i način na koji je servirano i način na koji se nudi. Pašteta je bila servirana na Jakovljevim kapicama.



Odlična dekoracija, super usluga, vrhunski konobari! Pridržavaju kapote, miču stolice, otvaraju vrata, a nisu nametljivi nego profesionalni i decentni. Pohane kamenice bile su servirane s rižom i rikulom i bile su savršene. Posli tega došla je menestra u umaku od gambori i lososa i crni rižoto.



Uh! Cornu copiae! U stvari, ni bi Rog, nego Školjka izobilja jer je sve bilo servirano u školjkama. Veličanstveno! I kad smo to sve izili, Lukas je naruči čokoladnu tortu s šlagom, a Mi, Jelka i Tijuana tri debele kripne fete Stonske torte od menestre. Cimet, orasi i makaruli! Koji okus! Koja delicija!





Nakon ove gozbe, nismo imali voje penjat se po zidinama, nego smo to ostavili za drugi put i uputili smo se doma. Na putu za nazad, in d midl of nouver, Tijuana je vidila kolonu auti i puno lipo obučene čejadi i rekla: "Pir!" Mi smo odma svi rekli : "Homo!!!". Ali kad smo došli malo bliže, shvatili smo da ni pir, nego sprovod. A što da Vam više rečemo, nego da je to bi čisti Fellini. A Mi smo u sebi rekli "Sukus". Jer...sve je Jedno, sve gre u jednemu paketu. I Ljubav i Sol i Život i Smrt i Smih i Suze i Riblja pašteta i Čokolada s 60 % kakaa. Mi smo odavna obećali sebi da ćemo u svakom mogućem trenutku slavit Život, nazdravljat Ljubavi i provodit što više vremena s onima koje volimo. Ovaj post posvećujemo Našem velikom prijatelju i kolegi N, povjesničaru umjetnosti, dizajneru, gurmanu i humanistu i jednom drugom predivnom danu u Stonu kad se pila rakija u deset ujutro i kad smo do 11 uri za marendu opalili trideset pohanih kamenica. O palačinkama u šatou ćemo radije mučat. Od toga dana drugačije raspolažemo s Vremenom i puno više cijenimo ono što imamo. Volu Vas Vaši.

Dragi naši,
od Adriana Molea (klik) nismo pisali o knjigama i vrime je da se kao pasionirani čitatelj posvetimo i ovoj dragoj temi. A u skladu s Vaništinim naputcima iz prošlega posta (klik) vrijedne tekstove smo pročitali površno i površnije, a na isti način ih i recenziramo.

Zinaida Lindén – U očekivanju potresa
Ruska književnica koja je emigrirala u Finsku i piše na švedskom o ruskom dizaču utega i vatrogascu-piromanu koji postaje sumo-hrvač u Japanu. Ne može se prepričat, mora se pročitat.

Aleksandar Hemon – Projekt Lazarus
Bosanski književnik ukrajinskog porijekla koji je emigrira u Ameriku i piše na engleskom o ukrajinskom Židovu iz Chicaga. Priča ide od Chicaga preko Ukrajine i Moldavije do Sarajeva. Identitet, rat, tranzicija, anarhizam, emigracija, ukrajinski muzeji, moldavska vina, bosanska mafija i puno više. Nije baš lako štivo, ali isplati se potrudit.


David Nichols – Jedan dan
Poslovica govori: ne sudi knjigu prema koricama. Ali prolazili smo ku izloga i za oko nam je zapela narančasta naslovnica. Na kojoj piše komentar Nicka Hornbyja: “Veliko, čarobno i pametno djelo”. A sve košta 19.90 kn. I tako smo je kupili.
Prvih desetak stranica bila nam je bezveze, ali onda nas je zgrabila. Super super priča, nismo mogli stat čitat, u tramvaju nam je bilo ža kad bi došla naša stanica jer bi morali prestat čitat. Doduše, tek na pola knjige shvatili smo da se radnja događa svaku godinu na isti dan – 15.7. – ali to smo nadoknadili u drugemu (površnijemu) čitanju misec dana kasnije.
Savršena priča i primamljiva cijena bila je dobitna kombinacija tako da smo poklonili bar 5 ovih knjiga za Božić. I niko se ni požali, Jedan dan se svidi svima.


Nastavno na Jedan dan jedan nas je prijatej pita da jesmo plakali na kraju. Nismo, premda nam ni bilo svejedno.


Vaši