Jedan me slijepi prijatelj zamolio da mu opišem kako izgleda more. Kako čovjeku koji ne vidi od rođenja, kojemu ne možeš slikama pojasniti, uopće išta reći. On čuje, njegova iskustva baziraju se na sluhu i opipu. Ako mu kažem - more je kao najljepša Oliverova pjesma. Jesam li mu malo približio? Možda. Ni jedan posto. Ako uroni ruke u vodu hoće li mu biti jasnije? Možda. Opet je to premalo da spozna išta o moru, o toj ljepoti. Opet, moguće da je on zadovoljan odgovorom i da će svaki puta kad čuje Oliverovu pjesmu misliti na more. A što ako je njegov slijepi prijatelj pitao nekog svog poznanika da mu opiše more, a ovaj mu kaže da je to kao najljepša simfonija i da je dovoljno da ako čuje kako cvrčci cvrče da može osjetiti more?! Stigao je i treći slijepi prijatelj. Njega nikada nije zanimalo da zna kako more izgleda. Jednostavno nije želio čuti ni riječi o tome. No, slušao je razgovor prve dvojice slijepaca. More je kao Oliverova pjesma kaže prvi. Ne, tvrdim ti da je kao simfonija i ne možeš mi sad pričati o Oliveru kad to nema veze s mozgom. Gotovo da su se posvađali, kada u tom trenutku treći slijepac odgovara - kakvi ste vi glupani, pa more ne postoji, kako možete znati da postoji? Zar samo zato što vam je netko drugi rekao?! Zar vidite da i oni koji vide ne znaju kako ga opisati. To mi je dovoljan razlog da ne vjerujem. I opet stade prepirka...
|
