Jeste li ikada imali priliku pričati s nekom starijom osobom o životu. Nerijetko vam ti smežurani simpatični starci govore kako njihov lik ne odgovara onom kako se osjećaju. „U meni je još srce mladića, ja se još osjećam kao što sam se osjećao kad sam imao 15 godina. To sam isti ja. Ne fizički, nego po osjećaju. Zato mi i starost teže pada. Mentalno mislim da nešto mogu, ali tijelo ne sluša.“ Prolaznost vremena osjetimo tek fizički, ne na razini osobnosti. Dakle, u raspadljivosti tijela ne nalazi se moja bit, nego u meni kao u osobi. No, što čini mene kao osobu, ako to nije tijelo. Riječ je o duhu, jednom stvorenom, nepromijenjivom. Ako duh ne ovisi o tjelesnosti, o fizičkom, onda je jasno da smrt tijela ne znači i smrt duha. Tijelo je moj stan, moja kuća, u njemu sam podstanar kao osoba. Svaka materija ima svoj rok trajanja, a duh je uvijek prisutan.
|
